[tišina] Za početak bih Vas zamolio da se još jedan put predstavite imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja. Martin Čičin Šain. Rođen sam 23.1.1952. u Vodicama. Odakle potiče Vaša obitelj, Vaši roditelji? -Iz Vodica, baš iz Vodica. To je prezime kojeg u Vodicama ima jako puno. Znam da nas ima u drugim krajevima, pa svi misle da smo iz drugog kraja. Ne, nismo. Baš inače svi potičemo iz Vodica. Pleme je dosta veliko. Kako ste živjeli prije rata u socijalističkoj Jugoslaviji? Dobro. Ja ću reći iskreno. Radio sam u miliciji od '73. godine. Standard života je bio dobar. Žena mi pokojna sad već, je radila isto tako. Tako da smo imali dvoje djece. U oskudici nismo bili. Imali smo sve što nam je trebalo. Imali smo kuću u Vodicama, osiguran posao, ljeti nešto turizma. Tako da se moglo stvarno pristojno živit, u odnosu na danas. Jeste li odslužili JNA? Jesam. JNA sam služio '71. - '72. Rijeka i Kranj. Kakvo Vam je to bilo iskustvo? Bio sam na auto jedinici, tako da nisam toliko osjećao, nisam imao gaženje strojevog koraka, nisam imao posebno opterećenje jer sam vozio kamion i autobus za vrijeme JNA, tako da sam bio oslobođen puno drugih aktivnosti, tako da je bilo za mene jednostavno. Kako to da ste se odlučili baš raditi u miliciji? '72. godine kad sam došao iz JNA tražio sam posao i onda su me pozvali preko biroa jer sam prije toga radio kao terenac, završio brodograđevnu školu. Radio sam kao terenac. Poslije sam se oženio i dobio sam sina. Na birou su mi ponudili posao u miliciji. To je, ajmo reći državni posao, to je i dan danas najsigurniji posao, najsigurnija plaća i znate da Vam ne kasni. Tako da sam se odlučio u tome momentu otići u miliciju. I do penzije sam bio pripadnik milicije, pa policije. Kako Vam je bilo raditi u miliciji u Jugoslaviji? To je već veliko pitanje. Bilo je pojedinih zato što ste Hrvat, međutim ja to nisam osjećao, jer sam se postavljao prema svima, kao i dan danas, prema svima jednako. Za mene ne znači ni nacija, ni boja krvi, ni ništa. Za mene je svaki čovjek jednak. Pored toga davao sam krv. To znači humanost. Gdje smo jednu stvar naučili, da čovjek kao jedinka ne znači ništa. Svi skupa značimo nešto. Tako da sam tu jednostavno prihvatio da se mora raditi. Posao je bio interesantan jer svaki događaj je novi događaj. Svaki događaj je novi način ili događaja ili ispitivanja, svaki je poseban. Svaki je događaj interesantan po sebi. Jedino što se radilo u 3 smjene. I radilo se, za vrijeme Jugoslavije radili ste prekovremeno i radili ste noći, subote, nedjelje, ništa vam nije plaćeno. Praznike i to, ništa nije plaćeno. Međutim, beneficije smo imali. Kad smo izračunali jednom onda smo mi državi davali beneficije na odnosu na prekovremene u odnosu na noćne, praznike, subote, nedjelje. Mi smo državi davali beneficije umjesto ona nama. Kakvi su bili međunacionalni odnosi u miliciji? Nismo imali problema. U Šibeniku nismo imali problema. Bilo je par njih koji su se isticali, kao što je Martić, kao što su još njih par. Međutim, oni nisu... Bili su jedinke pa nisu mogli eskalirati nacionalni, veliko Srpstvo ili veliko bilo koji narod nije se moglo puno isticati. Bili smo miješani, od čega je većina bila Srba. Da bi od moje generacije, znači '72-'73. jako puno Hrvata došlo u miliciju. Došli su iz razloga istog ko i ja. Bilo im je bitno osiguran posao, bilo im je bitno osigurana plaća, tako da na ovom području je bilo, inače di nismo ljubitelji uniforme, obuklo se jako puno ljudi. Susreli ste se s Martićem za vrijeme služenja u miliciji? -Igrao na karte s njim. Ja sam jedno vrijeme radio u prometnoj policiji, onda sam završio Višu upravnu. Onda sam radio kao šef operativnog dežurstva. Tu sam imao direktne kontakte s njime. Kakav je bio Vaš odnos s njim? Blizu nismo bili, ko ni dan danas. Blizu nikad nismo bili. Međutim, on je bio iznimka. Njegovo društvo je bilo... Ja ću reći odma za vrijeme Jugoslavije, ono što sam ja vidio, to je bilo par njih koji su kasnije se pokazalo eskalirali, ali ne u miliciji nego u civilu. Njegovo je društvo to bilo, on se nije toliko družio sa nama. Takav je bio uvijek. Zašto mislite da se nije družio s vama, iz kojeg razloga? On je već bio onda opredijeljen za Veliku Srbiju, za Srpstvo, što sam ja rekao da za mene to ne znači ništa. Ni Velika Hrvatska, ni Velika Srbija ne znače ništa. Najbitnije je to narod kako živi. Najbitnije je odnos među ljudima. Kod njega to nije bilo tako da nismo imali puno velikih kontakta. On je onda eskalirao,u ono vrijeme. Bio je u društvu često sa jednima od organizatora velike SAO Krajine, Jovan Raškovićem i njemu sličnim. Ne želim imenovati sve pojedine. Pojedinci su još uvijek živi i tu su među nama. Nisu pobjegli u Srbiju niti u Bosnu. Tu su, žive još uvijek među nama. Kad su oni počeli organizirat i pripremat autonomiju Krajine i odcjepljenje Krajine, kako ste gledali na to? Mislim da su išli stvarati državu u državi, da to nije bilo u redu. To mogu reći zbog toga što imam dosta svojih prijatelja i rodbine koji žive vani. Među kojima su pojedini Srbi. I dan danas smo kućni prijatelji, posjećujemo se. Kako bih se ja osjećao da sam došo u Njemačku odcjepljivati dio Njemačke da bi stvorio Veliku Hrvatsku. U Njemačkoj ima jako puno Hrvata, u Francuskoj ima jako puno Hrvata i jako puno Srba. Meni je ovaj baš Srbin rekao to znači da mi sad dođemo u Parizu, njih ima negdje oko 50 000 u Parizu, koliko on zna. Kaže, da tražimo dio Pariza da je to Srbija. Mislim da imalo razuman čovjek to nije smio prihvatiti. Kad ste Vi primijetili osobno da se stvari počinju mijenjati, da bi moglo doći do nekog sukoba? Da li postoji neki određeni trenutak u kojem ste to primijetili? Mi smo primijetili u miliciji već pobjedom HDZ-a na demokratskim izborima, predsjednik Tuđman u ono vrijeme, danas pokojni. Kad se mijenjala vlast, tu je već došlo do njihovog isticanja. Jer su pojedinci došli u stanicu milicijsku u ono vrijeme, danas policijsku. Bacili su oružje, nisu htjeli ići izvršavati zadatke. Mislim da je to bio najveći udar njima, ne nama. Mi smo bili svjesni na koga možemo računat, na koga ne možemo računat. Bilo je par njih koji su rekli ja ne mogu otići na prvu liniju. Ja im skidam kapu. Oni su Srbi. Dan danas žive tu u Šibeniku. Otac i braća su mi s druge strane, ja ne mogu pucat na njih. To je poštenije nego baciti oružje i opasati opasač službeno, jednostavno isticati se kao veliki Srbin. Kad je bio prvi put da ste Vi otišli na prvu liniju? Pojavom barikada '90. godine. Radio sam 1.smjenu operativnog dežurstva kao šef operativnog dežurstva Policijske uprave šibensko - kninske, kao i danas. Do 2 sata. U 5. 30 sati pozvan sam nazad na posao. Dobio sam zadatak izviđanja šibensko - skradinskog - vodičkog zaleđa. Na Plančaniku su bile postavljene barikade. Prolazili smo sa strane barikada, znači kroz šumu, preko krša. I vodili smo u izviđanje ovog predjela iza Skradina, iza Vodica, iza Šibenika: Đevrske, Kistanje, Varivode, Pađene, Knin. Otkrivanje JNA logora, otkrivanje milicije SAO Krajine, njihova mjesta okupljanja. Zatim otkrivanje skladišta. Tom prilikom smo otkrili da je jedna barikada postavljena na Plančaniku, to je poviše Skradina. Da bi odmah iza njih bio postavljen logor JNA, gdje je bilo negdje oko 200 vojnika, ukupno 10-ak transportera i 4-5 tenkova. Lijevo od barikade, odnosno od rampe, kako su oni zvali da je to granica, bilo je postavljeno mitraljesko JNA gnijezdo i 2 minobacačka gnijezda. To je uz cestu kad se ide iz Skradina, odnosno iz Bribirskih Mostina prema Đevrskama i Kistanjama. To je već bilo na jedan način okupacija od strane JNA. Zatim na Bribirskoj Glavici koja je istorijski poznata kao iskopine iz rimskog doba, postavili su mitraljesko gnijezdo. Smatram da je to praktički uništavanje naše povijesti. Nije pitanje da li je to povijest moja ili bilo čija, nego je to povijest ovog područja. Područje Laškovice, Smrdelj, to je dio od Visovca kad se ide prema Đevrskama. Tamo su postavili barikadu. Ja sam prvi došao na tu barikadu. Oni su imali gume kamionske i kola, a ispred su stavili drljaču. Vjerojatno ćete znati što je drljača, to je ona za ravnanje zemlje sa željeznim šiljcima. Ja sam došao do barikade, ja kažem: "Dobra večer!" A on meni odgovara: "Dobra večer ustašo". Ja kažem: "Dobro da sam ja ustaša, je li vi pijete?" Oni su digli 20 litara demižanu, 20 litara rakije. Kaže: "Nego šta, nego pijemo". Ja kažem: "Vi ste ludi, stavili ste ove željezne šiljke, šta ćete past i ubiti?" On mi je na to odgovorio: "Gledaj ustašo, on čuva mene, četnika." Ja kažem: "Najprije nisi ti četnik, nit sam ja ustaša. Ja radim svoj posao, a ti radiš posao onaj za koji nisi plaćen, koji ne bi treba radit". Ta barikada je '91. maknuta zahvaljujući meni. Dokle sam dolazio gore, ljudi su dobili povjerenje. Mogao sam otići di oću, kud oću. Da li su oni znali šta radim, vjerojatno jesu. Nije me niko dirao. Da li ste na neki način uspjeli zadobiti povjerenje tih ljudi koji su držali barikade? -Baš to kažem. Oni su skinuli tu barikadu. Kad bih došao gore išao bih kod njih u kuću. Iako su me na jedan način štitili. Njih 5 ili 6 je bilo u obitelji koji su me štitili. U kući bi se spremilo pojesti, popiti. I nisam dobivao od njih informacije. Informacije sam dobivao s druge strane. Jednostavno, prolazio sam. Nikome nije smetao. Ja sam bio gore 258 noći. Od tih 250 noći negdje oko 180 noći, više od pola ta barikada je nestala. Kad sam ja povučen sa tog terena zbog infarkta tog što sam proživio. Kad sam povučen s terena ta se barikada vratila. Znači ipak sam dobio povjerenje tih ljudi. Kome je smetalo ne znam. Mislite li da su Vama vjerovali više nego kasnijim ljudima koji su bili na tom terenu? Na kakav način ste Vi uspostavili povjerenje s njima? Onaj prvi kontakt, kad sam ja rekao da će pasti na te šiljke. Ne da su oni vjerovali meni, sumnjam da su oni vjerovali meni. Ja sam želio uspostaviti kontakt između tog, to je bilo jedno malo selo Smrdelj, Ićeva, Laškovica i Rupa, di su oni čak trebali održat sastanak. Da bi se te barikade makle, da bi se ta tenzija ratna smanjila. Međutim, da li je to nekome smetalo ili je moja bolest u tom momentu, srce kad me pogodilo, prvi infarkt, da li je to razlog jednostavno ne znam. Nisam kasnije ispitao ljude. Pokušao sam otići gore, međutim njih nema. Od svih kuća, koliko ih ima ne znam. Bilo je, može bit, 300 do 400 stanovnika u tom mjestu. Ne znam ima li ih danas 10. Nitko ih tjerao nije, nitko im nije govorio ništa. Imali su svoje nazore. Oni smatraju da su bili ugroženi. Meni su rekli da sam ustaša. Ja sam reko, ja ustaša nisam bio, niti si ti četnik. Najprije kad smo gledali godine, ja ustaša ne mogu bit jer nisam rođen za vrijeme Drugog svjetskog rata, ni prije Drugog svjetskog rata. A ti si mlađi od mene. Znači automatski ne možeš biti ni ti četnik. Koji je razlog, da li su oni toliko dobili povjerenje u mene da su tu barikadu maknuli? Vjerojatno jesu. Pristup je bio ljudski. Kontakti, razgovori, čak i s njima sjest i popiti. Ja ne pijem alkohol, ja bi popio kavu. To je bilo normalno. Spomenuli ste da ste za boravka na tom terenu dobili infarkt. Možete li nam reći kojeg je datuma to bilo i kako se to dogodilo? 28. na 29. 5. '91. Nakon 258 noći provedenih na terenu. Počeo sam dobiti gušenje, bolove u prsima. Moj kolega koji je bio s menom, bili smo u civilu, prebacio me u Šibenik, gdje sam svršio na aparatima. Pokojni sad doktor Čabo je konstatirao zastoj rada srca, odnosno infarkt. Hvala Bogu prošlo je sve u redu, do sad sam preživio 4. Da bih ja nakon tog infarkta 1.7. nakon mjesec dana, otišao na mjesto zapovjedne dužnosti u Kijevo, gdje sam imenovan zapovjednikom. Kad ste otišli u Kijevo? -1.7. sam otišao u Kijevo, '91. Pod punom ratnom opremom. Otprilike 30-ak kilometara pješke. Gore sam bio do napada, do evakuacije Kijeva. Kad sam došao u Kijevo, oni su u policijskoj postaji gore... Nije bilo ni ZNG-a, Hrvatske vojske, ni nikoga. Oni su imali 58 pušaka, od čega 20-ak je bilo, 22 - 23 je bilo poluautomatske. Ostale su bile čak iz turskog doba, koje su se nabijale kroz cijev. Nepuno naoružani. Imali smo otprilike, svaki policajac je imao 50-ak do 70 metaka. Imali smo 6 ženskih koje nisu imale ni pištolj. Dolaskom u Kijevo shvatio sam što znači JNA, shvatio sam što znači rat. Svaku večer, prvi sumrak, po nama je bilo paljeno. Već od 1.7.? -Od 1.7. uvečer prva paljba. To je njihovo kako se reče, za laku noć, i ujutro u svitanje za dobro jutro. Gore smo organizirali mjesne straže, odnosno punktove, gdje su po zaseocima čuvali. To smo po noći obilazili ja i moj zapovjednik. Svaku noć se obilazilo. Tako da gore, koliko sam bio tih 2 mjeseca, ne znam jesam li, puno ću reći, po noći spavao jednu pravu noć. Bili smo u okruženju. JNA je držao punkt u Polači, to je prema Kninu. Drugi punkt JNA je bio u Civljanima. Dakle, oni su normalno komunicirali i kontaktirali preko Kijeva cestom Split- Sinj-Vrlika-Knin. I dolazili po poštu. Dolazili po penziju u Kijevo, dolazili po novce u Kijevo, dolazili po doktora u Kijevo. Nitko ih nije zaustavljao, nitko ih nije kontaktirao. Dapače, s nama su sjedili ispred policijske postaje. Sjedili, znali popiti pivo, popit piće, popit kavu i otići nazad. Za moj boravak u Kijevu interesantno je i mjesto Unište. To je u Bosni i Hercegovini, koji nisu imali nikakvu cestu, nego samo u Kijevo. Od Kijeva su imali cestu do Uništa i tu je cesta završavala. Oni nisu imali ni dućana, ni hitne pomoći, ni medicinsku zaštitu, ni školu. Sve se odvijalo u Kijevu. Tako da smo mi u mjestu Unište imali kompletni kontakt i sve stanovništvo je bilo za nas. Mi smo dolazili iako je više od 50% Srba. Odozgor je takozvani Lenjin koji je živio u Vodicama jedan period, Marković Nikola. Mi smo dolazili u srpske kuće kao da su to hrvatske kuće. Unište je bilo pravoslavno mjesto? -Više od 60 % je bilo pravoslavaca. Čak kad je došlo do napada na Kijevo, o tome ćemo kasnije još posebno govoriti, oni su hranili i čuvali hrvatske branitelje, odnosno policajce. U Kijevu se odvijalo sve normalno do 3.8. 3.8. sada pokojni Joso Jurić Orlić me zvao da dođem u bazu 1. To je u Glavaš. Došao sam gore u Glavaše. Našli smo se. On meni kaže da je u Peruču branu ukopano preko 30 tona eksploziva. Taj eksploziv je dovezen helikopterima i on je brojeći sanduke došao, da je otprilike 30 tona eksploziva. Da li je bilo 33 ili 27, kasnije se ispostavilo da je negdje oko 35 tona eksploziva ukopano. Srećom, među tim pravoslavcima, među Srbima i među JNA bilo je onih koji nisu spojili cijeli eksploziv. Da je eksploziv cijeli eksplodirao, sve bi otišlo dole. Sinj, Vrlika, sve bi bilo nastradalo. Dole do Omiša. Sve automatski. Cijela Cetinska krajina bila bi nastradala. Nakon toga došao je kod mene... U stvari, prije toga, jer sam ja dao zapovijed u dogovoru sa Vukušić Nikolom da evakuiramo starce, bolesne i djecu iz Kijeva, što smo i učinili. To je bilo negdje 2 dana prije 1.8. Autobusima smo ih odvezli u pravcu Splita. Kasnije sam vidio da su oni svi bili smješteni u hotel Palace u Kaštelima, ili netko je imao rodbine je bio kod svojih. Negdje 6. ili 7. kod mene u Policijsku postaju je došao Špiro Ninković, Ratko Mladić, Tanjga. Tražili su razgovor s menom. Ja sam prihvatio taj razgovor. -Oprostite, tko je bio ovaj treći? Tanjga. On je bio u ono vrijeme u vladi SAO Krajine. Oni su tražili s menom razgovor, da bi jednostavno, vratili ženu i djecu, da trebaju bit slobodne komunikacije. Ja sam na to odgovorio: "Pa kod nas su slobodne komunikacije. Preko Kijeva može ići ko oće, kako oće i di oće." Međutim, naši nisu smjeli otići u pravcu Vrlike, u pravcu Knina. Kad bi došli na punkt JNA, odnosno to je bio punkt četničkog JNA. Pored vojske jugoslavenske bii su i civili koji su vas pretresali. Kombi, vas, sve živo su pretresali. Nakon toga on mi je rekao: "Pa znate što, trebate vratiti ženu i djecu. Neka se u Kijevu čuje dječji smijeh, dječja radost, igra." Ovaj pukovnik koji je bio još jedan s njima, vjerojatno njegov iz štaba, nam je prilikom odlaska rekao: "Jel ti vjeruješ Mladiću?" Ja sam mu rekao: "Ni najmanje." Tako da nisam dozvolio povratak žena, djece i staraca. Da bi 15.8. bio prvi napad na Kijevo, od pravca Civljana, Cetine i Lakovića, predio taj prema Vrlici, sa 15 granata. Taj sastanak koji ste imali s Mladićem, kakav je dojam Ratko Mladić ostavio na Vas? Čovjek kojem ne možeš vjerovati. Dobro, ja sam bio, ajmo reći, iskusan policajac. Radio sam 20 godina u službi. Njemu nisam vjerovao ni riječ. Još ću Vam reći, odmah nakon njega drugi dan je u Kijevo došla B-92, televizija iz Beograda. Zvali su me, eto kao što ste me vi zvali, da može li doći oni snimit reportažu. Ja kažem: "Možete, bez ikakvog problema." Oni su došli. Spremili smo janje, ispekli janje, dočekali. Zvao je svog urednika u Beograd. Pred menom on kaže: "Znaš li gdje se nalazim?" Ovaj mu nije vjerojatno odgovorio, ja ne znam. Kaže:"Sjedim ispod hrvatskog grba u policijskoj postaji." Onda mi je uključio zvučnik na mobilnom telefonu. Ovaj kaže, da izvinete na izrazu: "Ne s...! Tko sjedi ispod ustaškog grba, taj je bez glave." Kaže on: " Slušaj, ja ću se vratit, donijet ću ti snimke, donijet ću sve." To je bio moj jedini susret sa njima s Beogradske televizije. Kasnije sam čuo da su to objavili, preko drugih linija. Odnosno, preko onih koji su mogli pratiti B-92 preko srpskog odašiljača u Bosni. Objavili su stvarno ono što smo mi razgovarali. Isto kao što i sad razgovaramo. Ja sam rekao da je rat bespotreban. Da se moglo riješiti mirnim putem, da se moglo jednostavno. Ne mora biti ovo što se događa. Krvoproliće ne mora biti. Straha ne treba biti. Moglo se mirnim putem riješiti. To su objavili. Od toga ništa. Znamo i sami što je kasnije došlo. Ovaj napad 15.8. na Kijevo? To je ujutro, oko 7 sati. Još sam sjedio. Došao sam iz izviđanja, nakon obilaska punktova. Sjedio sam, pio kavu. To je bilo ujutro obavezno. Prva ženska koja bi došla, policajka, u stanicu, ona bi skuhala kavu. To bi se sjedilo i pilo po 2, 3 sata. Jer spavati ne možete. U momentu dok smo pili kavu čujemo zvižduk. Odmah nakon toga prasak. Isti moment smo izletili iz stanice, odnosno postaje. Iza suhozida, sa strane, sklanjali se. Vidili smo da se dimi od pravca crkve. U Kijevu je crkva Svetog Mihovila, Sveti Mihovil je gore na brdu. Ona je pogođena s jedne strane sa 7 granata. Srećom, to su bile vjerojatno 82 milimetarske, tako da nisu velike... Jesu oštetile fasadu, ali nisu probile unutra. Nisu bile kumulativne, nego trenutne, tako da je to bilo oštećenje sa južne, istočne i zapadne strane. I 2 su ili 3 pale na samo groblje. Nakon toga nastalo je zatišje do 26. 26. uvečer oko 19 sati, pozvao me pokojni Jurić - Orlić Joso da se nađemo u bazi 1. To je opet bilo poviše Glavaša. On je došao sa vrha Dinare, jer on je teleskopom promatrao cijelo područje. Našli smo se gore, i kad smo bili gore na tome, on kaže: "Doveli su šlepere na suhu zemlju". To je di se vadi šljunak. Doveli su šlepere municije, doveli su bestrzajce. Skinuli su cijevi sa cerade sa tenkova na svim brdima. Tenkove pune municijom. Kaže on meni: "Šta misliš šefe?" Ja kažem: "Ujutro napad". Tako je i bilo. Sa tim da sam ja odmah pozvao po zaseocima policajce. Svugdje je bio aktivni policajac za svaki zaseok. Tamo imate zaseok Sladići, Jurići, Cicvarići, Potok, Bajani, Glavaši, Teskere,Jurić. Ja sam jednostavno sazvao po zaseocima... I Sladić, pardon. Pozvao policajce, naručio ih da dođu u Policijsku postaju. U 7.30 u Policijskoj postaji sam donio odluku o evakuaciji. Tako da su oni krenuli sa izvlačenjem uvečer u 9.30 iz Kijeva. Zaseok po zaseok. Najprije su otišli najdalji. To su bili Sladići, Glavaši i svi ostali. Oni su krenuli izvlačenje u 9.30. Nakon pola sata je krenuo drugi zaseok, tako dalje. Do 3i sata smo praktički evakuirali cijelo Kijevo. U tom trenutku koliko je još stanovnika ostalo u Kijevu? Stanovnika u Kijevu, pored toga što smo mi 4 autobusa izvukli žena, djece i staraca, ostalo je još negdje 700-800 stanovnika. Sretan sam što nitko od tih stanovnika nije poginuo. Kad sam donio odluku o evakuaciji rekli su mi da sam izdao Kijevo. Bit ću vulgaran, pa ću reći kako sam ja u tom momentu odgovorio. Ja sam odgovorio: "Odjebite kuće, čuvajte guzice!" Kuću možemo napraviti, ali čovjeka vratiti ne možemo. To je moja bila parola za vrijeme rata cijela. Najbitnije je život sačuvati. Sve ostalo je nula. Ujutro oko 3 sata evakuirali smo i Policijsku postaju. Evakuirali smo ambulantu, na rezervne položaje. To je bilo na predjelu Kozjak planine, pod Kozjak planinom. Ujutro u 5.17 minuta pala prva granata na Kijevo. Do 7.15, znači za nepunih 2 sata vremena palo je 360 granata. To smo brojili. To je svaku minutu padalo otprilike, ne trebam govorit, 3 granate. Neki put je palo 4, neki 2, ali uglavnom 360 granata je palo ujutro za nepunih 2 sata vremena, odnosno 2 minuta je falilo do 2 sata. Gdje ste vi bili u tom vremenu? -Mi smo učinili jednu ludost. Nismo se držali u mjestu, nego smo se izvukli na periferiju mjesta, čak prema njima, van zadnjih kuća. Oni su tukli po kućama, očekivali su da smo mi u mjestu. Pored toga, 5. ili 6. granata pala je u zdravstvenu stanicu, a nakon toga je pogođena i Policijska postaja. Do 1 sat je palo otprilike oko 1500 - 1600 granata. U 1 sat su pokušali tenkovima proći od pravca Polače. Od pravca Sivih brda okušali su tenkovima ući. Tu smo digli cestu u zrak, jer smo u cesti imali ukopane 2 plinske boce. Na svakoj je bilo po 5 kila eksploziva, elektronsko paljenje. To je prvi tenk nastradao. Nakon toga više nismo imali čime. Mi smo se morali povlačiti. Jer nakon toga kad nisu uspjeli ući na prvom momentu u Kijevo, onda su naišli avioni sa 34 borbena djelovanja. Šta rakete, šta bombe među kojima je bilo krmača, mitraljiranje... Jednostavno bili su galebovi, orli i mig avioni. U 4 sata sam dao zapovijed kote Kozjaka i kota Dinare. To je bio znak za povlačenje. U jednom momentu jedan punkt u pravcu Civljana stalno me zvao. Ja kažem: "Prekini vezu, isključi se Kota je 150 i Dinara." Srećom šta je izašao, jer u štali gdje je bio, pogodio je VBR. Znači automatski bilo bi njih, taj punkt, bili bi svi poginuli. Međutim, poslušali su me, izašli su trčeći, izašli vani. Tako da nitko nije poginuo. Prilikom ovog raketiranja i granatiranja i paljenja po Kijevu imali smo dvojicu ranjenih. To je Jurić Arambašić Ante i Sladić. Arambašić je imao u lijevoj lopatici geler veličine većeg upaljača. Ovaj drugi je imao samo ogrebotinu. On je samo to previo, doktorica mu je previla i nastavio je normalno na svom položaju. Jurić Arambašića su nosili svi, među kojima i ja, preko Kozjaka. Išli smo od Kijeva u pravcu jedne udoline, zvala se Tovar. Sa tim koritom do vrha. Na vrhu smo imali izvore vode da bi se osvježili. Međutim, kad smo bili u ovom predjelu Tovara, toj udolini, gađali su nas pancir-zrnima. zrnima. To je parajuće za uši. Ja i Bajan smo, on je bio predsjednik Mjesne zajednice, pali nosimice jedno 25-30 metara. Klizili smo na rukama po pržini, tako da su ruke bile više ranjene nego šta su bile kože na rukama. Ali, došli smo dole. Najbitnije da nitko od nas nije ranjen. Mi smo mislili da nas je bacila granata. Nije, nego smo mi proklizali. Nešto civila se još izvlačilo s nama. Kad smo došli na vrh Kozjaka, onda smo ustvrdili da civili dalje od Kozjaka nisu otišli. Onda smo dali 20-ak policajaca da idu na čelo. Kasnije je bila pomoć. Bio je Zelić Ivan sa svojih 15-ak specijalaca. Oni su došli iz Kruševa kod Obrovca u pomoć. Mi smo bili na začelju. Koliko civila je tu bilo? -Bilo je negdje oko300, 400 civila. Oni su krenuli u sredinu. Na čelu je krenula policija. Treba napomenuti da prilikom napada na Kijevo striktno sam zabranio bilo kakvo povlačenje u pravcu crkve. U pravcu crkve Svetog Mihovila? -Svetog Mihovila. Međutim, ovih 20-ak pripadnika Zbora narodne garde na čelu sa Zelić Ivanom, kasnije satnikom u 4. splitskoj, i Radovnikovićem. Oni su se povukli u pravcu crkve. Oni su bili opkoljeni tenkovima i zarobljeni. Kasnije smo čuli. Oni kad su ih opkolili, kad su ih zarobili sve, oni su otvarali grob po grob. Jer nitko nije vjerovao na toliko granatiranje da nitko u Kijevu nije poginuo. Tražili su gdje su mrtvi. Međutim, nitko nije poginuo. Prilikom ovog izvlačenja došli smo na vrh. To je bilo negdje, ja sam došao negdje oko 2.30 poslije pola noći. Ja sam na začelju. Ne poznam put. Po kartama sam se znao snalaziti. Krenuo sam u pravcu Maovice. U momentu dok smo se mi penjali na Kozjak, morali smo se skrivati jer su nas gazele, JNA helikopteri, tražili. Oni imaju IC uređaje. Srećom što je gore hrastova šuma, pa je debelo lišće, pa se sakriješ. Ležeš iza zida. Jednostavno, skrivao si se na sve moguće načine. Gledali smo Kijevo dole. Ja sam u tom momentu, iako nisam rođeni Kijevljanac, plakao. Oni su dolazili iz Civljana, Cetine, iz Polače. Ulazili u kuću po kuću, pljačkali i nakon toga zapalili. Do jedna kuća je zapaljena u Kijevu. Kažem, nisam rođeni Kijevljanac, ali sam plakao. Kad smo došli gore na vrh, onda smo krenuli ja, Zelić u pravcu Maovice. Tu smo susreli Teskera Juru koji je sa sobom vukao, odnosno nije vukao, nego vodio 4-5 starica. Ja kažem njemu: "Jure znaš li put?" -"Znam!" Idemo. On je išao na čelo. Mi smo išli na začelje, opet ja i Zelić na začelju ove male grupice. Mi smo bili među zadnjima, ne znajući da je još ljudi ostalo u Dinari. Ne civila, nego je ostalo aktivnih policajaca koje je vodio Jurić - Orlić Joso. On je sad pokojni. Jednostavno, izvlačili smo se. Ujutro smo došli na Maovice. Jedan dio civila, odnosno 99% civila išlo je sa jednim privatnikom. Utovarao ih je u kamione i vozio ih u pravcu Otavica i Drniša. Ja i Zelić smo krenuli u pravcu Vrlike. Tu smo trevili fra Matu Gverića, popa iz Kijeva, koji jednostavno išao je s nama. Nije htio ići ovamo, računao je da mi znamo bolje put. Mi smo znali vraga bolje put. Kad smo došli pred samu Vrliku, ima jedan mrtvi zavoj od recimo 360 stupnjeva. Nije 360, ali je mrtvi zavoj. U njemu je bio maskirnom bojom transporter. Mi smo se bacili lijevo. Fra Mate Gverić je sjeo na sred ceste. Išli smo prema, ja sam puzio prema transporteru. Zelić me kao odstupnica štitio. Kad sam došao kod njega vidim ZNG. Znači naš je transporter. U kvaru. Ja kažem Zeliću: "Naš je transporter, ostao u kvaru. Idemo!" Došao je Zelić. Gledamo di je fra Mate. Fra Mate sjedi na sred ceste. Pop. "Fra Mate, naš je, ajde dođi!" "Ne mogu. Usro sam se." Meni je žao, to je čovjek. Stvarno je prošao s nama drvlje i kamenje. Vidio je sve šta se događalo. Bilo je bitno sačuvati glavu. Ulaskom u Vrliku. To je 28. Mi utvrđujemo da je Vrlika evakuirana dan prije nego je Kijevo bilo napadnuto. Vrlika nam je bila jedino mjesto odstupanja, izvlačenja, kako nam je bio plan napravljen. Zovem radiovezom Drniš, Split, Sinj. Odgovaraju mi: "Čejo nemoj zajebavat." U isto vrijeme me zove moja veza sa Dinare. Kaže mi smo na toj i toj poziciji. Nije mi rekao direktno poziciju, nego je rekao šifrirano. "Šefe di si?" Ja kažem: "Sve je u redu. Živi smo i zdravi. Nema poginulih." "Nema ni kod mene. Mi se izvlačimo preko Uništa na Troglav, Livno i dole na Sinj." Međutim, oni su se izvukli tek nakon mjesec dana. Oni nisu htjeli odlaziti jer su imali gore osigurano od ovih pravoslavaca i Hrvata iz Uništa. Oni su im spremali hranu, svaki dan pekli kruh za njih, donosili. Oni su bili po pećinama na Dinari. Stanovništvo Uništa? -Ne, nego ovi policajci. Stanovništvo Uništa im je spremalo tu hranu kao da su oni njihovi. Što se dogodilo kasnije sa selom Uništa, nakon pada Kijeva? Nakon pada Kijeva njih se nešto evakuiralo samo, nešto je ostalo gore. Oni su i dan danas gore, ali su sad dobili cestu. Dobili su cestu prema Grahovu i dobili su cestu dole prema Livnu. Oni su jedan period tražili referendumom priključenje Hrvatskoj. Međutim, to im nije odobreno, jer oni su praktički granica. Zna se dokle je. Oni su tražili da bi se priključili. Kažu mi nemamo ništa sa Bosnom. Sve do sad smo imali i živjeli sa Hrvatima i sa Hrvatskom. Nikad nismo imali nikakvu pomoć. Još ću jednu stvar, ovdje sam preskočio. 1.8. smo imali sastanak u Vili Dalmacija u Splitu. Bio je ministar obrane Luka Bebić, današnji predsjednik Sabora, svi zapovjednici sa terena, svi načelnici Policijske uprave šibenske, splitske, zadarske, dubrovačke, zatim predsjednici mjesnih zajednica, danas općina. To je Kijevo, Kruševo, Vrlika, Sinj, Drniš... Oni su mi postavljali pojedina pitanja na koje ja, jer ja nisam vojni taktičar. Ja sam završio auto jedinicu. Niti sam imao vojnu obuku pravu niti išta. Postavljali su mi pitanja na koja ja nisam mogao odgovoriti. Ja sam reko: "Gospodo moja, vi ste sjeli na ministarske fotelje, vi se trebate razumiti u taktiku i tehniku, vi trebate voditi obranu. Mi smo na terenu koji trebamo to provesti." Nakon tog sastanka u Vili Dalmacija u Splitu ja i načelnik Policijske uprave, odnosno u ono vrijeme je bio zapovjednik Južnog bojišta Vukušić Nikola, smo razgovarali. Donijeli smo odluku da treba evakuirati mjesto Kijevo, jer da ćemo biti žrtveno janje. Što se kasnije ispostavilo da smo bili u pravu i ja i on u odnosu na taj sastanak u Vili Dalmaciji. Kako su ti ministri i ti koji su zasjeli u fotelje reagirali na Vašu ideju da treba evakuirati Kijevo? Ne, oni meni čak nisu ni dali ideju da evakuiramo Kijevo. To je ideja moja i načelnika policijskoga. -Koja je bila njihova reakcija na to? Ništa. Oni su šutili. Oni su rekli da ćemo dobiti ovo što trebamo naoružanje, jer ja sam tražio, pošto smo mi držali cijelo vrijeme Dinaru. Mi smo imali pogled, direktni pogled na Knin. Sa Dinare mi smo mogli tući Knin, što god želimo. Bez koordinatora koji će nam ispravljati vatru, bilo šta. Mi smo odozgo mogli tući Knin i izazvat u Kninu kaos. Međutim, mi smo imali nulu od naoružanja. Imali smo samo osobno naoružanje. Nikakve minobacače, nikakve ručne bacače, ništa mi to nismo imali. Tako da smo tu jednostavno... Oni su obećavali brda i doline, a nismo dobili ništa. Ja i načelnik, kasnije i predsjednik Mjesne zajednice, smo donili takvu odluku iako su na početku Kijevljani mislili da sam izdao Kijevo. Nisam izdao Kijevo, jer je bitno bilo sačuvati živote. Mislite li da je to što niste dobili nikakvo pojačanje, nikakvo naoružanje, da je to na neki način možda čak i bila namjerna odluka vodstva? Pitalo me, ne samo Vi, pitalo me puno njih. Da li je namjerno ili nenamjerno ne mogu reći. U to vrijeme je zasjedala Europska Zajednica i trebalo je doći do priznanja Hrvatske. Ja sam rekao da nam ne treba priznanje Hrvatske sa milijun Hrvata poginulih. Da li je to razlog... Jer evakuirati Vrliku, koja je bila od nas 20 kilometara u pravcu Splita, a ne javiti nama u Kijevo, a to je jedini put kuda se mi možemo izvlačiti. Ne možemo put Knina, ne možemo put Drniša koji je već pao. Jednostavno, žrtvovati toliko ljudi nije bilo u redu. To je moje mišljenje. Mislim da sam učinio najbolju stvar što sam mogao za Kijevo. Nakon dolaska u Vrliku, nakon pada Kijeva gdje ste Vi? Trevio me Romac. On je bio zapovjednik iz Vrlike, zapovjednik Policijske postaje. On je bio na punktu u Hrvacama, prije samog ulaska u Sinj. Kad me vidio sjeo je na sred ceste. Ja kažem: "Šta je Romac?" Kaže on meni: "Znaš li ti da mi imamo spisak da ste svi poginuli?" Kažem: "Nitko nije poginuo". Od njega sam uzeo mobitel i zovem kući svoju sad pokojnu ženu. Ja se javim, kažem: "Martin je". Ona je pala. Nakon toga mi se javio sin. Kaže meni: "Tko je na telefonu?" Ja kažem: "Tata je" -"Molim?" Kažem: "Tata je" Kaže: "Znaš li da je nama javilo iz Policijske uprave da ste poginuli svi?" Ja kažem: "Nisam poginuo ni ja..." Teško mi je pričati o tome. "Nisam poginuo ni ja, ni jedan policajac, ni civil. Izvukli smo se svi." Dolaskom u Šibenik. Odnosno, najprije mi je sin osigurao prijevoz do Šibenika. Došli smo u Šibenik. Zabranjeno mi je da idem na televiziju. Ja sam u dogovoru sa Vukušićem išao na televiziju. Pod kojim obrazloženjem Vam je zabranjeno da idete? -Iz Zagreba. Ovo je šta je taj dan pročitano na televiziji. To možete kasnije snimiti. Možete li nam ukratko prepričati što piše tu? Ja sam pozvao Rogošića iz HTV-a. On je u Splitu snimatelj i reporter. Ja kažem: "Rogošiću, Čičin je." -"Koji Čičin? Ja kažem: "Martin." "Iz Kijeva? Ja kažem: "Je". -"Kaže: Čekaj, šta niste Vi poginuli?" Ja kažem: "Nitko mi nije poginuo." To je bilo poslijepodne, negdje oko 4 sata. Ja kažem: "Želiš li ti ekskluzivno za televiziju?" -"Oću!" Ja sam ga pozvao. On je došao u Vodice taj dan. Ovo je službena zabilješka koju sam ja pisao i dostavio predsjedniku Tuđmanu. Ministarstvu unutrašnjih poslova i Policijskoj uprava šibensko - kninskoj. I ovo sam pročitao na televiziji. U ono vrijeme Dnevnik je počinjao sa mojom slikom. 28. se ovo objavilo. -Kakva je to objava bila? Jednostavno. Objavio sam ja kad je pad Kijeva. Nema žrtava, nema ovoga, nema onoga... I zapovjednik iz Kijeva. Onda sam ja obrazložio sve ovo ovdje što sam sad Vama govorio. Da je pucalo na nas otprilike 1500 - 1600 granata do 1, 1 ipo sat. Nakon toga 34 puta bombardiranje, raketiranje avionima. Civile smo izvukli. Nešto prije, noć prije. Mjesec dana, nije mjesec, negdje 20-ak, 25 dana prije, nešto onu noć. Ostalo je bilo u Kijevu njih troje, četvero koji su bili bez nogu i slijepi, Imali su negdje 80 - 90 godina. Oni nisu htjeli ići. Jedino su oni ostali. Što se s njima dogodilo? Kasnije je JNA njih prebacio na punkt u Hrvace i dole su bili u Kaštelima u svojim hotelima, sa svojim ljudima. Dolaskom iz Kijeva to sam dao izjavu. Smatram da je normalno i demokratski da se reče što se dogodilo, kako se dogodilo i na koji način se dogodilo. Još uvijek sam bio zapovjednik Policijske postaje Kijevo kad me pozvalo u Vodicama 3.9. '91. godine na sastanak Kriznog štaba. Pošto sam mještanin Vodica bio sam dosta dugo i zapovjednik, odnosno komandir milicije u Vodicama, svom rodnom mjestu. Tražio sam da se organizira obrana mjesta. Na to su mi pojedinci, neću ih imenovati, oni nek se sami kad budu vidili ovo, nek se sami sjete... Pojedini zapovjednici su mi rekli: "Nije tvoje da vodiš rat. Rat vodi Šibenik." Ja i svi mlađi smo se digli i otišli sa tog sastanka Kriznog štaba Vodice. 15. uvečer pozvan sam od Policijske uprave načelnika da 16. ujutro u 5 sati trebam ići za Žrnovnicu. To je ispod Splita. Vozio sam tam, 6 tona. Natovario sam ga u Žrnovnici 7.5 tona eksploziva. Poslijepodne u 5.10 došao sam u Šibenik. Došao sam u kamenolom u Njivicama. Kažem ovima: "Ljudi moji ja jučer od ručka nisam ništa jeo ni pio, nego vodu, ono šta bi se napio tamo gdje smo tovarili eksploziv. Ja idem kući ručati." Otišao sam u policijsku stanicu. Kažem: "Čičin je, pošaljite mi kola." Došla su kola, dovezli su me do moga auta. Otišao sam u Vodice. Mislim da sam ja među zadnjima koji je prošao Šibenski most. Došao sam kući, skinuo sam samo košulju da ću sjesti za stol. Svirala je opća opasnost. Nisam ručao, nisam ništa, nego sam uzeo pušku koju sam nosio uvijek sa sobom, svoje osobno naoružanje službeno. Obukao maskirnu uniformu i otišao u policijsku postaju u Vodicama. To je bilo uvečer, 6.10 - 6.15. U Policijskoj postaji sam zatekao danas pokojnog Jurića Martinčev Antu, Buvac Zlatka, Šarin Emila sa pričuvnim i aktivnim sastavom policije i nešto pripadnika ZNG. Pošto nije bilo zapovjednika, a ja nisam bio zapovjednik, pošto sam bio najstariji po funkciji, ja sam isti moment rekao pokojnom Bobanu: "Bobane koliko imaš ljudi?" Kaže: "Imam 15, 20 ljudi". "Šta imaš?" -"Imam jedan bestrzajac i osobno naoružanje." " Ideš u pravcu Srijemske Lokve." To je u pravcu Šibenskog mosta. "Buvac Zlatko, uzet ćeš 15-ak ljudi, ideš u pravcu Zatonske ulice." To je u pravcu starog vodovoda i u pravcu Čiste Male, Gaćeleza, Dragišića. To su većinom pravoslavno stanovništvo. Ja sam uzeo 15 ljudi i ja 16. i otišao sam na predio Šabin. To je iza Okita. To je glavna cesta, danas se autoputa dolazite s njom u Vodice. Da bi došao gore postavio sam sa svake strane osobno naoružanje i jedan trenutni tromblon, koji tenku ništa ne može, kao da ste na njega bacili žvakaću gumu, jer on ne probija nego samo eksplodira. Treba probiti oklop da bi došlo do onesposobljavanja tenka. U 7.10 došao je Serdarev Mure i dere se. Zove mene po imenu. Ja kažem: "Šta se dereš. Reci!" Zove te Vukušić da se vratiš nazad u Policijsku postaju Vodice. Vratio sam se u 7.15 - 7.20 i dobio sam zapovijed da sam imenovan zapovjednikom u Vodicama i zapadnog dijela Šibenske županije. Oko 8 sati dolaze pripadnici ZNG-a kod mene. Pojedinci koji nisu došli na prvu liniju. Ja ih pitam što su bili u rezervnom sastavu JNA. Kaže meni ovaj jedan: "Ja sam bio kapetan". Ja kažem: "Ante biti ćeš kod mene u štabu jer se barem nekog vraga razumiš u naoružanje, u tehniku i taktiku." Tako da je on s menom u štabu. Došao je i zapovjednik Policijske postaje koji je bio prije mene. On je potjeran u štab. U isto vrijeme je Krizni štab Vodica preselio u podrum ispod nas. Tako je tu večer organizirana prva obrana Vodica i priprema za napad na Šibenski most. Drugi dan, pošto sam vidio da se protuzračna obrana i avioni ne slažu prilikom nailaska. Obavijest dolazi kasnije. Zvao sam iz Hotelsko - trgovačkog poduzeća "Vodičanke" čovjeka koji je bavio se instalacijom struje, televizija, radija po hotelima, da dođe kod mene. Ratko je došao kod mene. Ja kažem:"Skini mi radio vezu iz Mjesne zajednice i donesi mi je dolje." Taj dan pod granatama on je skidao radio vezu i stavljao novu antenu da bi je doveo dole kod mene u kat niže. Nakon toga preuzeo sam navođenje protuzračne obrane. Onda mi je rečeno iz Šibenika, Zmaj koji je isto invalid, bio je dole na rivi, na obali. Ako iza vidite katedralu, vidjet ćete. Po rivi su bile protuzračne obrane. Nema nikakvih zaklona. Na čistini oni su bili protuzračna obrana. On kaže hvala vragu da nam javljaju prije nego su avioni došli. Jer on bi dobio tek obavijest kad bi avioni prošli. Nakon toga su počeli avioni padati na našem području. Tu je ipak srušeno, na našem području, 21 avion. Tu su pala ona "oba dva, oba dva". U isto vrijeme sam pozvao i jednog ekonomistu, Jonje Željka. On je bio ekonomist u Poljoprivrednoj zadruzi Tribunj. Bavio se preradom maslina i kapulice, to je onaj crveni luk. Zvao sam ga da dođe u stanicu. Došao je. Ja kažem: "Imaš telefon mjesne zajednice i zovi gdje znaš, kud znaš, gdje ima oružja i municije." On nam je zvao. Kaže:"Dobio sam Kutinu, iz Kutine imamo minobacače." "Ne interesira me. Sjedaj u auto, ideš po to." Otišao je. Doveo je to. Doveo je minobacače koji nisu imali nišanske sprave, međutim isto su pucali. Nisu imali nišane, ali pomoću konopa i jednog piketa, odnosno drveta, metar i pol, pomoću uzljeva određujete stupnjeve i znate pomoću toga koordinirati lijevo, desno, podignuti, spustiti. Tako da smo tu na taj način počeli stvarati logističku bazu koja je kasnije bila u autoremontu bivšem. Danas je Konzumu velikom u Vodicama. Tamo je stvorena logistička baza jer smo ja i Jonjić nakon oslobađanja Šibenskog mosta u Daruvaru pomogli prilikom osvajanja vojnog skladišta. Onda smo dolazili. Svaku večer smo otale kretali. Ujutro bi došli u Daruvar, preko dana natovariti i uvečer nazad. 6 šlepera svako drugo jutro je dolazilo u Vodice. Kad je načelnik poslao čovjeka koji je vodio arhivu, evidenciju municije i naoružanja. Ovaj došao u Vodice i uhvatio se za glavu. Zove načelnika i kaže: "Slušaj, nema šanse da ja ovo potpišem. Oni su ovdje spremni za rat vodit. Ima na tone i tone oružja." Mi smo natovarili 35 tona i dovlačili. Prve topove smo dovukli iz Daruvara. T-12, 2 komada. To je prvo teško naoružanje koje smo mi doveli sa strane, osim Žirja i Zečeva gdje su pali topovi obalne straže, odnosno obalne artiljerije u naše ruke, od JNA. Kad se vraćamo na obranu Vodica, u momentu jednom došlo je 5 tenkova. Ne znam, u Vodicama ne znate gdje je Hacienda. To je na samom ulasku u Vodice. Prema njima je išao pokojni Boban i Buva Ante i tražili su da se predaju. Uperili smo u njih 21 zolju, samo jednu punu. 20 praznih. Zec se boji prazne, ne pune puške. Jednostavno, s nama je bio i novinar Independenta, Englez koji je išao tamo, snimao i razgovor i sve. Mi smo tražili da se predaju tenkovi. Oni su rastezali. Mi nismo imali prave veze sa Šibenikom. Počeo je padati sumrak. Kad pada sumrak onda zolja nema djelovanja jer morate imati vizualni pravi kontakt da bi mogli gađati. To sam naučio za vrijeme rata. Prije toga nisam znao. Jednostavno, oni su se povukli. Mi smo i dalje ostali u obranu Vodica. Obrana Vodica prvu večer je bila 45 pušaka, 1000 ljudi. Ljudi nisu imali oružje. Nisu išli na prvu liniju, ali su oko Vodica sa molotovljevim koktelima sami se postavili i čekali da tenkovi krenu. Mještani su se samoorganizirali. Ja sam u tom momentu tražio od Šibenika, jer je u Miran hotelu u Pirovcu jedno vrijeme bio smješten pričuvni sastav policije. Tamo su imali IC uređaj. Pošto smo imali najavu da će imat desant s mora, tražio sam taj IC uređaj. Poslao sam policajca koji je provalio u sobu. Uzeo IC uređaj. Donio ga u Vodice. Cijelu noć se promatrala obala, more. Sa obale se promatralo more jer nismo vjerovali da neće bit desanta. Lovce: Srime, Vodice, Tribunj, Murter, Betina, Jezera, Tisno. Podignuti su svi na noge i oni su se postavili uz obalu, uz more, da bi čuvali desant s mora. I sa lovačkim oružjem. Nema sitne sačme, nego samo krupna sačma. Sve šta iz mora izlazi, a nisam javio uništavajte. Tako da su oni tih 7 dana rujanskog rata čuvali more. Odnosno, čuvali su to kopno s pravca mora. U petak je po Vodicama palo 350 granata. Svaki događaj je evidentiran i zapisan u knjizi policijskih događaja. Da bi mi taj dan sa minobacačima bez nišanskih sprava, ja se ne sramim to reći, odgovorili po njihovoj prvoj liniji. Imali smo prije toga minobacače, međutim, oni su došli iza njihovih leđa. Kud su prošli , kako su prošli, kako su se ukopali, to je samo naša stvar. Oni su došli iza njihovih leđa i tukli su njihovu prvu liniju. Odnosno, tukli su im mjesto gdje je bio njihov štab, gdje je bila kuhinja. Nakon toga Vodice su manje granatirane. Do ponedjeljka na Vodice nije pala ni jedna granata. Šibenik je i dalje tučen, da bi u ponedjeljak ujutro krenuli u oslobađanje Šibenskog mosta. Žirje artiljerija koja je najviše pomogla tu, je tukla najprije po mostu. Tukla je Zečevo. To je tu poviše Grebaštice. Tamo je vodio Ademi topove. Baldić je vodio sa Žirja, a moji osmatrači su javljali da pada grožđe, padaju banane i iz razora su bile kruške. To je bilo da znamo tko tuče, da možemo ispravljat koordinaciju. Taj dan kad smo počeli tuči Šibenski most, kad su se tenkovi upalili i kad su se počeli vozati po platou. Ne znam jeste bili, vidi se odavde. Ima plato ispred motela gdje su oni bili stacionirani. Pogođen je motel. Ja sam dobio zapovijed "prekid vatre". Ja sam rekao: "Ne razumijem vas, zovite me žicom". A telefon sam otvorio. Dokle god se nisu povukli u Gaćeleze, to je od Šibenskog mosta otprilike nepunih 10 kilometara, 10-ak kilometara. Nismo prekinuli vatru. E onda smo prekinuli vatru. Prva linija je najopasnija zbog minobacačke municije. Oni su je imali koliko srce želi. Ako on ima prvu liniju na pola puta Šibenski most - Gaćeleze, onda minobacačima on može tući i Šibenik, i Vodice, i Srimu i Tribunj. Čim je ušao u Gaćeleze nema više domet. To su me naučili pojedini koji su za vrijeme Jugoslavenske armije bili tamo pa su znali, razumili su to, ili su bili artiljerci, ili su bili minobacači ili su bili tenkisti. To je krenulo. Pogođen je most. Pogođen je motel. Oni su se pomakli i mi smo izvršili prekid vatre. Da li je time opasnost po Vodice prestala? -Ne. Šibenik? -Nije ni po Vodice, ni po Šibenik opasnost prestala jer je ostala dalekometna artiljerija. To su haubice, topovi teški. Ako smo mi mogli odavde tući Knin, Knin može nas tući ovdje. Oni su imali daleko više nego mi. Ostali su VBR-i. Ostali su orkani koji su stvarno najgore oružje. To su kazetne bombe. Orkani koje su uputili ovdje kad je palo po području bolnice, po području policijske postaje, suda. U Vodicama isto tako, među kojima i moja kuća. Imala je 7000 rupa od gelera, od kazetne bombe. Nismo ih dovoljno maknuli. To je bio zahtjev vrha. Da se nas pitalo, mi bi išli dalje. Kad krene, onda nema stajanja. Mi smo dobili zapovijed "prekid". Oni svaki put kad bi počeli gubiti, oni su tražili prekid vatre. Primirje. Ja im jedino taj put nisam ovdje dozvolio. To je prvi poraz JNA i četnika na području cijele Hrvatske. Prvo oslobađanje, odnosno povlačenje njihovih s ovog područja. Ono što su okupirali da su povukli. Ponovno je uspostavljena ta komunikacija Šibenskim mostom. Nakon toga ja sam išao u Daruvar. Onda je došlo do blokade Zadra. Maslenički most je srušen. Ja sam isto bio u Rovanjskoj kad je Maslenički most srušen. Zadar, Paški most kad je pogođen, bila je rupa 2-2.5 metra promjera. Prošao sam sa šleperom preko te rupe. Gume su mi bile 4 prsta u provaliji. Nabiješ gas, preletiš. Nema problema. Onda sam rekao policiji koja je čuvala Paški most i ZNG-u. Kažem imate brodogradilište, postavite limove. Stvarno, ja sam ujutro u 4 sata došao, prošao sam Paški most. Uvečer sam u 10 sati prolazio nazad za Daruvar. Oni su već postavili preko rupe čelične limove. U Zadru sam probijao put. To je bilo preko Nina. Išli smo pored jednog depoa. Otpadi auta, mašina za suđe, mašina za pranje robe. Među prvima sam probio taj put. Tražili su od mene kad sam prvi put došao na Paški most da iskrcam njima naoružanje. Ja sam rekao Šali koji je bio zapovjednik obrane Zadra tu i tu možeš dobiti. Nađi ljude koji će ići. Neće nitko da ide. Mi odavde što smo radili, radili smo sa srcem. Radili smo za ovu državu. Sačuvali smo svoju kuću. Tu je JNA i Srbija pogriješila. Odnosno Srbi su pogriješili. Svi smo učili općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. Čuvaj svoju kuću. Mi smo svi organizirali se za braniti svoje. Kad je završio Vaš ratni put? Moj ratni put je završio 1995. 3.1. Nakon toga ja sam imao smrtni slučaj. Žena mi je umrla. Onda sam molio načelnika da me makne sa prve linije, iako sam i dalje bio na prvoj liniji. Ostalo mi je dijete, kćer od 11 godina, koje je trebalo jesti, piti, koje je trebalo prati, brinuti se o njoj. Opet sam odlazio na prvu liniju, ali nisam više bio delociran, Kijevo, bilo gdje, nego sam ostao na području ovdje našem. 3.1.'95. godine sam poslan u penziju. Žalost. Status hrvatskog branitelja dobio sam 2009. godine. Zašto tako dugo niste mogli dobiti status branitelja? Zbog toga što mi Ministarstvo hrvatskih branitelja nije priznavalo ratni put. Da nisam učesnik prve linije, da nisam bio u neprijateljskom okruženju, da nisam bio životno ugrožen, da nisam bio izložen granatiranju. To je današnja Predsjednica, u ono vrijeme bila ministrica hrvatskih branitelja. Bio je Pero Kovačević iz HSP-a u Ministarstvu hrvatskih branitelja i bio je današnji ministar. Ja sam jedini koji nakon svega što sam prebolio nemam ono što su drugi dobili, koji nisu bili ni ranjeni, niti imaju preboljeni infarkt, nit bilo šta, imaju 11000 - 12000 kuna mirovine. Kako ste se osjećali zbog toga? Živci su mi stradali za vrijeme rata, ne trebam govoriti kako je sada. Pijem dnevno za srce, za tlak, za masnoću, za gušteraču. Pijem, ni manje ni više, nego 14 tableta i 7 tableta za živce. Od '97. kad sam preživio drugi infarkt. U Zagrebu u Vinogradskoj bolnici su mi konstatirali PTSP. Onda. Nakon toga još uvijek sam se borio sa državom da bi dokazao status hrvatskog branitelja, ne učesnika. Da bih dokazao baš status hrvatskog branitelja. Priznaju vam staž dupli za penziju, a ne priznaju status hrvatskog branitelja. To samo kod nas u državi može biti. Koji je bio njihov argument da Vi niste dobili status branitelja? Netko drugi je dobio moju titulu. Netko drugi je dobio moje zvanje. Netko drugi je dobio moju penziju. Moje mišljenje je samo to. Jer ako ja nakon dobivanja statusa hrvatskog branitelja 2009. godine dobivam čin pukovnika u miru, kad idem u penziju trebam dobiti 2 čina više. To znači general bojnik. Šta drugo ukazuje nego da netko drugi dobiva vašu penziju? I vašu titulu i vaše zvanje i vaša primanja. Ja penziju još nisam dobio, niti ću je tražiti. Status hrvatskog branitelja sam dobio. Imam sve povlastice za zdravstvo preko davanja krvi, ne preko hrvatskih branitelja. Žalosno je reći, meni je žena stopostotni invalid, ona ima 1300 - 1400 kuna mirovine. Ja imam 6000. Sramota bi bilo da ja imam 11 - 12, da ona ima 1400, koja je 3 tumora na mozgu operirala. Mislim da je to žalosno. Sad čovjek kad ode u penziju, ako dobije 2000 kuna penzije sav sretan. Sa time se živjeti ne može. Što Vam je bilo teže preživjeti, sam rat, ratna zbivanja ili ove nedaće koje su Vam došle nakon rata? Teže je bilo dokazati da si hrvatski branitelj, nego braniti Hrvatsku. Žalosno. Kad imate svu dokumentaciju, imate sve, o Vama su novine pisale. Kad sam se žalio na Upravni sud, išao službeno Upravnom sudu prvi put, dobio sam presudu u svoju korist. Ministarstvo hrvatskih branitelja ne prizna presudu Upravnog suda. Ja ponovno idem na Upravni sud i tražim zaštitu zakonitosti. I tražim da me skinu sa HTV-a sa Spomenara. Zove me sudac Upravnog suda ili neki djelatnik gore. Kaže: "Zbog čega Vi, gospodine Čičine, tražite da se skinete sa Spomenara? " Ja kažem: "Znate šta, nemam status hrvatskog branitelja. Svake godine 26. - 27.8. ja sam na televiziji u vezi Kijeva. Daj skinite me, jer ja se sramim sebe gledati." Kaže: "Šta vi nemate status?" Ja kažem: "Nemam". "Pa mi smo presudili." Džabe je šta ste vi presudili kad Ministarstvo hrvatskih branitelja to ne prizna. Tako da sam ponovno tu drugu tužbu dobio, i onda su priznali. Te dvije tužbe, to vam je 9 godina. Upravni sud kad uputi tužbu otprilike 4, 5 godina treba da dobijete odluku. Od dokumentacije mogu Vam dati: moj ratni put, službenu zabilješku možete slikati i prikazati gdje hoćete, o napadu na Kijevo koja je išla predsjedniku, ministru unutrašnjih poslova, načelniku Policijske uprave i načelniku Južnog bojišta. To su sve original dokumenti. Jel Vas šta još interesira? Kako ste reagirali kad su Martić i Mladić napokon završili u Haagu? Mislim da je to kasno. Kad gledam Mladića u odnosu na ono '91. kad je dolazio kod mene, on je već oronuli stari čovjek. Može dobiti ne znam koju presudu, to nije adekvatno. Ni zbog nas u Hrvatskoj, ni zbog onoga što se događalo u Bosni. Slažem se sa predsjednikom Josipovićem koji je rekao da pravi ljudi nisu osuđeni, da pravi ljudi nisu završili u Haagu. Koliko smo čekali da dođe Hadžić, da dođe Mladić? A Vaš kolega iz milicije Martić? Mislim da je dobio premalu kaznu. Da li se on nagađao sa sudom da bi odao neke druge tajne koje zna samo on i pojedinci, ne znam. Mislim da presuda njegova nije velika isto kao ni Šljivančaninu i ovima gore za Vukovar. To su sramotne presude. Sramotno je da smo dobili veće kazne pojedinci koji smo branili Hrvatsku, odnosno branili smo svoju kuću, branili smo svoju državu. Nismo napadali Srbiju, nismo napadali Bosnu, ni Sloveniju. Znači branili smo svoje. Da su dobili veće kazne nego šta su dobili oni koji su bili agresori. To je općenito žalosno od našeg sudstva, od Haaga. Zato ja smatram ovo što je rekao Josipović, ja Haag isto ne bi priznao nikad kao sud koji neće nikad donijeti pravdu. I nikad nije ni donio pravdu. Ne može meni netko reći da Markač, Merčep, pa eto i ja sam bio zapovjednik na prvoj liniji... Da li ja mogu odgovarati za ljude koji su otišli u šumu, koje sam ja poslao u patrolu, koje sam ja poslao u izviđanje? To je samo njihova svijest. Ni jedan zapovjednik, isto ko ni jedan hrvatski branitelj ne može odgovarati ako mu je netko zapovjedio. On jednostavno mora imati pismenu zapovijed. Izvolite, meni je to naređeno. Ja sam to morao izvršiti. Iako, zna se da se za civile, gledajući kod mene u Kijevu, nikad nije upiralo prstom, niti im se zabranjivalo šta. Šta drugo reći? Kako danas živite? Kako? Dobro, sa minusom. Ko i svi. Problem je taj sport koji svi pratimo. Nas je naročito mašila bolest. Od 2001. godine žena mi je operirala dvaput tumor na mozgu, jednu cistu i sad je u Zagrebu u Dubravi u bolnici na pripremama, za 4. operaciju tumora na mozgu. U zadnje 2 godine ja sam operirao kičmu, srce, rak štitnjače i prošli petak sam bio vaditi kateter od bubrega do mjehura. Imao sam kamence, pa sam mokrio krv i ugruške bacao. Zdravlje je otišlo da ne trebam govoriti. Najgore je to što i dan danas plaćam socijalno. Pored Vas je fotografija. Možete li nam objasniti tko je na toj fotografiji? Možete li je pokazati? -Ovo je Šimac Ivica. On je bio zapovjednik do mog dolaska u Kijevu. Inače je to snimljeno u Kijevu u podinarju, pored zaseoka Glavaš. Tamo sada imaju farmu nojeva. Tu je bio naš obilazak terena. Tu dođemo na tu poziciju i čekamo dok bi došao izviđač sa vrha Dinare. Tako da bi nam on bio prenio rezultate svog izviđanja, svog promatranja. Dinaru smo držali permanentno 24 sata, dan - noć. Ona je dominantna kao najveće brdo, najveći vrh odakle se moglo promatrati. Mogli ste sve vidjeti. Prvo što je dojavljeno 3.8. to da je Peruča brana minirana. Sreća naša, nas je spasio ministar obrane. Da je on dostavio nama što smo mi tražili, minobacače, mi nikad iz Kijeva ne bi izašli. Oni granatu na nas, mi idemo na Knin. Oni granatu na nas, mi idemo na Knin. Kaže meni netko Martine ne bi bilo to u redu. Čekaj, ja uvijek tvrdim da se klin klinom izbija. Zato nam i je ovako. Danas policija nema pravo, nema ovo, nema ono. Mi slušamo, kaže Europu. Policija ne smije tući. Pa ja sam bio prisutan di policija, u Njemačkoj prituče nemilice za kose čupa muško, žensko, na jednom Oktoberfestu, a da ne govorimo normalno. To je u onom momentu bilo "nemojte ovako, nemojte onako". Civile se trebalo čuvati, a ko je pucao na mene, ja sam pucao na njega. Ko je veća preciznost, neka izvoli. Uglavnom, prošao sam taj rat. Nakon toga sam se razbolio. I za vrijeme rata počeo u stvari se razbolijevati. A sad sam dokusuren. Gledam naše zdravstvo, gledam sve ovo šta se događa. Za ovakvu državu se nismo borili. Za ovakav lopovluk na vrhu nismo se borili. Mislili smo da ćemo, i mogli bismo sa trunkom poštenja sa resursima koje Hrvatska ima biti ne Švicarska, nego jači od Švicarske. A mi smo daleko, daleko, daleko ko nebo i zemlja od Švicarske. Valjda će doći neko pametniji ko će lupit šakom o stol i reći: Dosta toga! To je jedno. Drugo, ne slažem se ni sa jednom drugom politikom. Ni HDZ-a, ni HSP-a, ni SDP-a, ni bilo koga od njih. Kopanje po prošlosti. Moj stric je poginuo na Sutjesci u Drugom svjetskom ratu. Zbog čega kopati prošlost koja je iza nas koliko godina? 50 i više godina. I mi jednostavno stvaramo od onih s kojima živimo neprijatelje. Dignut ćemo spomenik ustašama, domobranima. Mislim da to ne vodi nigdi. Mi se rugamo da oni stvaraju velike četnike, četništvo. Pa mi to isto radimo. Za ovakvu Hrvatsku i za te ideale nismo se borili. Treba nam pomirenje, nas i iseljenika. Ali isto tako trebamo shvatiti jednu stvar: da iseljenik koji živi u Argentini, koji živi u Americi, ne osjeća probleme, niti će ikad osjetit, koje mi imamo. Biramo dijasporu u sabor. Šta oni znaju o nama kako mi živimo? Šta oni znaju da naš umirovljenik, evo ja ću reći, 100-postotni invalid, 1400 kuna. Ima ljudi koji imaju 900 kuna mirovine. Šta onaj u Argentini, Americi ili Australiji zna i šta njega to briga? Ni najmanje ga nije briga.On je naučio živiti po sistemu Zapada. Profit, profit i profit. To je jedino. Dokle dođemo mi do toga proći će barem 50 do 100 godina. Gospodine Martin, hvala još jedan put što ste razgovarali s nama. Nema problema, Hvala vama.