Recite za početak vaše ime i prezime, datum i mjesto rođenja. Doktor nauka Slavko Komar, rođen 18. veljače 1918. Tako da sam ja doživio 3 rata, u jednom ratu sam se rodio, u drugom sam učestvovao, a u trećem, trećeg sam doživio sada, kao Domovinski rat. A gdje ste rođeni? Rođen sam u Gospiću. Odakle potječe vaša obitelj? Moja, moj otac potječe iz Rijeke, a moja majka je Gospićanka, Devčićka. Da li ste Drugi svjetski rat dočekali u Gospiću? Ne. Ja kad sam imao 7, 8 godina mi smo se doselili u Zagreb. Tako da sam ja pučku školu završio na Kaptolu, i 8 razreda gimnazije u Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. I fakultet u Zagrebu. Da li ste bili vjernik u mladosti? Ne vjernik, nego tipični mladi katolik, sa velikim vjerovanjem u boga i u Crkvu. Tako da sam ja bio i član jedne vrlo čudne i, kako bi kazao, ekskluzivne organizacije, bio sam čak član Marijine kongregacije, dok mi to nije dojadilo. A zašto mi je to sve dojadilo, sad me pitajte kako sam prestao bit vjernik. Kako ste prestali biti vjernik? E sad ovako. Ja živim u siromašnoj familiji, oko mene sve sirotinja, velika besposlica, velika nevolja, hiljade i hiljade ljudi besposlenih, lutaju okolo, kriza, ništa se ne gradi, osim što crkva gradi. I ja počinjem, ja počinjem sumnjati u Boga, gdje je Bog da to trpi, da to gleda. Zašto svemogući bog ne učini nešto da se popravi naš život. Ja onda napuštam crkvu, i napuštam i vjeru. Ja postajem ateista, i čak agnostik. U gimnaziji još. Ali u našoj gimnaziji nije bilo SKOJ-a, tek kad je došao Tito, '37. godine, ja sam postao student, i Tito je oživio i partiju i SKOJ. Tada je predsjednik SKOJ-a bio Lola Ribar. Ja postajem član SKOJ-a. Kako ste postali član SKOJ-a, da li vas je netko uveo u SKOJ, kako ste se upoznali uopće s tom idejom? To je bilo, drugi skojevci su vidili da sam ja sklon, ja nisam postao marksista i komunista iz knjiga, niti iz Marksa, niti iz Krleže, nego iz načina života. Tko jedini otvara perspektive? Komunisti. Sa komunističkim idejama, ali i sa širokim, takozvanim narodnim frontom, koji se formira u doba krize i u doba kada je već Hitler uspeo se, kad je Hitler već postao moćan, kad se već fašistički pokret počeo razvijati. I u toj situaciji ja onda kao skojevac počinjem se uzdizati. Ja onda počinjem čitati, ja počinjem čitati klasičnu literaturu marksističku, koja je bila prevedena, ja postajem, ne samo aktivista, nego se razumijem malo ponešto i u teoriju marksizma. I kao član SKOJ-a ja postajem onda skojevac poznat u, ne samo na mojem fakultetu, nego i drugdje. Mi se sastajemo, svakog dana, kod zdenca na Trgu Josipa, ovoga, na Titovom trgu. S jedne strane smo mi, a s druge strane su frankovci. Frankovci su desničari, pristaše Pavelića koji je živio u inozemstvu. Između nas je neprijateljstvo veliko. Ja nisam se u politiku miješao, dok nisam došao na fakultet, jer politike nije bilo u mom razredu, bilo je, ali kad sam došao na fakultet vidio sam veliku podjelu, i na našem fakultetu i drugdje. Ja postajem onda član Svjetlosti, to je jedna političko-kulturna organizacija studenata, koja je poslije zabranjena. Polulegalna. I mi se tamo sastajemo, u Svjetlosti, mi učestvujemo u svim proslavama, radničkim, učestvujemo u svim demonstracijama, mi... I onda su '37. godine, u proljeće, kolportirao se je naš jedan časopis, novine jedne naše, ljevičarske, studentske. A frankovci su napadali nas, pogotovo naše kolegice, otimali im to iz taške, i nastanu, tad su nastale tučnjave, mi smo uvijek u tim tučnjavama bili jači. I student prava Krsto Ljubičić, ako ste čuli za to, on stanuje u đačkom domu, u Runjaninovoj ulici, u Runjaninovoj ulici stanuju, u tome studentskom domu, i lijevi i desni. I kad se on vraća, njega sačekuje njih 5, 6, i ubiju ga ciglama i batinama, zatuku ga. Nastane u Zagrebu konsternacija, to je prva tako, žrtva koja je pala. On ima ispraćaj u Šibenik, gdje učestvuje 20 hiljada ljudi, to je jako, jako mnogo bilo u to vrijeme. Tako da, cijeli moj fakultet je prožet sa sukobima, i mi pomalo, malo - pomalo, osvajamo jedan klub studentski za drugim. Svaki fakultet ima svoj klub, taj klub je bio u rukama ili HSSovaca ili je bio u rukama frankovaca. Ili je bio u rukama, dok je bio Ljotić, Ljotićevaca, to su bili ovi integralni Jugoslaveni, zadrti, ne samo Jugoslavijom, i ja sam bio Jugoslaven, po shvaćanju i po uvjerenju, nego oni su bili baš šovinisti, i to srpski šovinisti, znate. E sad, to tako traje 5 godina, 5. godini mojeg studija su demonstracije, studentske i narodne, u Beogradu. To je onaj Simovićev puč, kada Simović obara pakt sa Nijemcima, kojeg je sklopio princ Pavle, i mi onda učestvujemo isto u Zagrebu u tome. Ja držim govore po trgovima, ja držim govor, kad ljudi izlaze iz kina ja im, kordon skojevaca ih zadržava, i ja održim vani govor o tome što se zbiva. Što ste govorili u govoru tom? U govoru sam govorio o Hitleru, naravno, zna se kako, govorio sam o demokratskom putu Jugoslavije, odbrani Jugoslavije od fašizma, jer Jugoslavija je bila podijeljena, tada. Tada Nijemci okupiraju Jugoslaviju, nastaje ustaška vlast, ustaše nemilosrdno hapse i ubijaju komuniste. Sjećate li se ulaska Nijemaca u Zagreb? Kako da ne. Kako je to izgledalo? Evo ovako. Spremala se odbrana od Nijemaca u Bosni, i javljaju se dobrovoljci koji će ići u Bosnu da ratuju protiv Nijemaca. Mi se nalazimo, grupa skojevaca i članova partije, na Pantovčaku u jednoj kući i dogovaramo se kako će ić, kako će ić, kako ćemo ić u Bosnu. A netko dotrči i kaže, dolaze Nijemci! Mi se spustimo na Britanski trg, i tu prolaze impresivne kolone Nijemaca, tenkovi, oklopna kola, zapanjujuće nešto, neka snaga. E sada ovako. Nijemce dočekuje mnogo ljudi, Nijemci su izmislili, reporteri, da je to najveći bio doček u cijelome ratu dotadašnjemu, u Zagrebu. Međutim, to je laž. Šta je bilo, Zagreb je imao 280 000 stanovnika, uvijek se našlo 20, 30 hiljada ljudi koji su za fašizam, koji su za ustaše. I djevojke i mladići skaču na njemačke tenkove, nose cvijeće, žene nose čokoladu, bombone i voze se sa ovim, a mi gledamo. Čak i Vladimir Bakarić je vraćao se sa nekog sastanka i tu je stao, tako da se i on ubraja kao doček Nijemaca, i ja se ubrajam kao doček Nijemaca, svi koji su bili, smo stajali sa strane, a najveći broj ljudi je pasivno promatrao, bez nekih aplauza, njemačke kolone. E, to je moj početak rata. A prije rata ste spomenuli demonstracije u Zagrebu koje ste organizirali dok ste bili član SKOJ-a. Da. Kako su izgledale te demonstracije, gdje su bile, kako se događalo to? Recimo ovako, proslava 1. maja, 1. maja jedne godine smo se mi skupili kod Remize, na Trešnjevki, i tramvajci su bili vrlo lijevo orjentirani. I mi koji smo skupljeni bili tamo, ta masa izvela jedan tramvaj, zaustave promet tramvajski, i mi u koloni, ogromnoj koloni, hiljade ljudi, idemo i stignemo na, do sadašnjeg Trga maršala Tita. Tu nas policija prvi put počne tuči i ganjat konjica, i pješaci. Međutim mi njih tu savladamo, mi hoćemo da idemo na Deželićev trg, u Deželićevu ulicu, to je broj 7 ili 9, gdje je Mačekova kuća. Nakon Mačeka protestiramo, šta on ne, nije stao u našu odbranu. A godina je, '41. godina. Još ban Šubašić u Banovini Hrvatskoj je hapsio komuniste. Recimo, ja sam dobio obavještenje da ćemo biti pohapšeni, i da ćemo biti otpremljeni u logore. Ja više nisam, za vrijeme Banovine Hrvatske ja sam već postao ilegalac, nisam spavao kod kuće, da me ne uhapse. One koje su pohapsili otjerali su u Koprivnicu u logor, iz logora na Velebit u jamu onu, kako se zove... Jadovno. Tu su završili mnogi naši poznati komunisti Jadovno? i vrlo poznati naši skojevci. Najpoznatiji je Sergej Vuković, koji je bio neobično hrabar čovjek, kojega su... a policija i Mačekova zaštita u tim slučajevima tučnjave bili su uvijek na strani ovih desničara, uvijek su bili na strani desničara. E, to je bila jedna, recimo, vrsta demonstracije. Druga vrsta demonstracije, u Obrtničkom domu je velika dvorana, i mi smo proslavljali Oktobarsku revoluciju, to je, ja ne znam koji datum, 6. mislim datum, po novom kalendaru, studenoga. Nas je bilo 505, provali policija i pohapsi 500 nas, neki su u toj gužvi izmakli, ja nisam uspio izmaći, ja sam u takvim jednim demonstracijama uhapšen i bio sam pretučen, mene je Šoprek, šef antikomunističkog odjela policije, na mrtvo pretukao i bacio u samicu. Ja sam ostao u zatvoru mjesec dana, onda su me pustili. Ali se ja moram skrivat, ja sam ilegalac, ja ne živim kod kuće, ja živim po raznim stanovima, tuđima, teško pronalazim stan. I šta je, mi počinjemo sa gradskom gerilom. Prvi koji je izvršio jedan ozbiljan čin jeste, da je omladinac, radnik, Martin Mojmir namamio Šopreka, isto tako jednoga specijalistu za borbu protiv komunizma, policajca, da dođe kod neke žene. I oni ga tamo ulove, ubiju i bace u jednu baru. Ali Martina Mojmira uhvate i odvedu ga u takozvani Sing Sing, to je u Ksaverskoj ulici jedna kuća pretvorena u robijašnicu i mučilište za komuniste. Mi drugi, šta je naša akcija, bušenje guma, sipanje pijeska u benzin, bacanje žice preko telefonskih linija, da dođe do zbrke. I to su sitne akcije skojevaca. Nama se broj skojevaca čak podizao u toku rata, u tom početku rata. E sada, to je gradska gerila. Kad je bio ovaj, akcija sa Mojmirom kad ste namamili? Molim? Ova akcija sa Mojmirom, kad ste namamili? Ta je bila već u maju. '41.? Već u maju '41., da. E sada, izvrši se akcija u Kerestincu, da oslobode komuniste koji su tamo bili zatvoreni, u logoru jednom. A prije toga su 10 istaknutih zagrebačkih intelektualaca streljali, među njima i knjiživnika ovoga, e da bi se sjetio kako se zove... Cesarec. Molim? Augusta Cesarca. Da, Augusta Cesarca, i još neke poznate ovako ličnosti iz zagrebačkog života. E sada, budući da je ta akcija neuspjela, jer je kriv agent kominterne Kopinić, koji je organizirao taj bijeg i trebao je da organizira kamion da odveze partizane, ove, uhapšenike, na Kozaru, gdje je već počeo ustanak. To nije uspjelo. E, sada, Partija zamišlja da napravimo nekakvu spektakularnu akciju u Zagrebu, da pokažemo da komunisti nisu potučeni. I pada odluka da mi studenti, od strane naše, inicijativa, da mi napadnemo ustaše kod Botaničkog vrta, kod đačkog doma u Runjaninovoj ulici. Kako? Nas 12, 6 radnika, 6 studenata, bit će grupa koja će se raspodijeliti, četvorica u Botaničkom vrtu će imati bombe, ja sam odredio tko će to bit, ja sam vođa grupe. Kada ustaše u tri frtalja, tri četvrt dvanaest, studenti, oružani, idu na Gornji grad, da smjenjuju stražu koja čuva Pavelića i ostale ustanove u Gornjem gradu, ustaške, jer ustaške države, ustaška država smo postali. I to treba da bude savršena akcija, mora da uspije, i mi četvorica sa bombama u Botaničkom vrtu i revolverima punim metaka, mi prilazimo kada oni izlaze van i postrojavaju se u četu na fućkalu njihovoga komandira, mi imamo na uglu Mihanovićeve i Runjaninove, mi imamo 2 radnika, svaki sa bombom. Mi treba da bacimo preko ograde na njih bombe, a oni treba samo kao kuglu da ih tu, ovu, bace u čelo. Kao loptu, samo da gurnu. Da gurnu. E, sada. Šta se dogodilo? Dogodilo se jedno iznenađenje. Mi smo trebali poslije tih bombi da izvadimo revolvere i da ih gađamo kao što se gađaju, divljač, kao što se gađa u ratu. I da te 4 revolvera ispraznimo na njih. Ali, nismo vidili da je u prvoj baraki na katu bio teški mitraljez, i taj teški mitraljez počne da puca po nama. Ja dam znak da se mi raziđemo. Plan je ovakav, trojica će skakati u podvožnjak, pretrčat cijeli botanički vrt, skakat u botanički vrt. U ... Podvožnjak. U podvožnjak. A na uglu Gundulićeve ulice i Mihanovićeve je, su vrata za ulazak u, u Botanički vrt. Jedan student stoji na uglu, i on ima da puca i da zabrani tko, bilo tko bi zaključao u tom času vrata od Botaničkog vrta, ili nastane velika uzbuna. On, ja ne znam ni danas iz kakvih razloga, zakasnio je, nije to učinio, i ta vrata su zaključana i sad, druga trojica opet trče kud i mi, ali smo mi obratili pažnju na policajce i na agente koji su stajali, tamo je bio središnji ured za osiguranje radnika. I tad su, vrlo mnogo policajaca je bilo tamo i hapsili su tko bi došao, tko je bio imalo sumnjiv, i mi, mene, organizator tog našega, te naše akcije, upozorava, da u savršenim zločinima koji se događaju, bjegunci ne bježe u periferiju, da bjegunci bježe... U centar. Tamo gdje je promet, lakše će se izgubiti. Ja sam skočio, to je, tad sam ja bio športaš, ozbiljan športaš već, i regatni veslač, ja skačem, idem u pravcu grada, i na uglu Mihanovićeve ulice i ove, ne znam, je li Svačićeva ili koja, jedan policajac me zadrži, a, ti si taj koji je skakao isto, kažem, ja potegnem ovako, ruku držim tu, s nožem, mrš, ubit ću te! On se pretvori u santu leda, bude tako šokiran da nije reagirao i propustio me je. Ja sam tada otišao na Zrinjevac, na Strossmayerovom trgu sam predao revolver, i otišao sam u jedan stan koji je bio određen za nas poslije akcije. U tom stanu je bilo nas jedno, desetero valjda, ali od dva brata koji su učestvovali, zvali su se Seljan, oni su bili iz Broda, studenti tehnike, jedan je bio uhapšen. Sada mene brat namoli, mene brat namoli da ja pošaljem jednu skojevku da, otac mu je bio, njima otac je bio visoki pozicionirani ustaški funkcioner, da vidi šta je sa bratom. Kad je ona došla tamo, ona je bila uhapšena, bila je uhapšena jer se saznalo da je i on učestvovao, sin, kojega nisu streljali. E sada, nastane tu velika strka oko tog Botaničkog vrta, sve blokiraju, tu se puca lijevo, tu se puca desno, ovaj nije pucao na ovoga tko će zaključat vrata jer tog časa prolazi četa Hrvatskog radiše, naoružana, i oni pucaju isto. I on, nije lud da pogine sad tu zabadava, a vrata su još zaključana. Njemci su u Esplanadi, Njemci pucaju, ovi stražari, detektivi koji su oko središnjeg, oni pucaju, ja bježim u grad, ja bježim Mihanovićevom, pa ću na Svačićev trg, i tu jedno 10 policajaca isto tako trči na lice mjesta da, da budu, da učestvuju u toj hajci na nas. Ja njima vičem, to su policajci sa cesta, vičem, bježite, ubija se, bježite! I oni se okrenu, počnu i oni bježati, znate. Ja otiđem na ovaj Željeznički trg, predam revolver na Strossmayerovom trgu, i otiđem u Martićevu ulicu u tu garsonijeru veliku, dvosobnu. Ali, tu se mi nalazimo, tu se mi nalazimo zatvoreni. Ali oko 2 sata popodne, mi vidimo da ustaše idu od kuće do kuće, da su saznali da smo mi u Martićevoj, ne znaju gdje. I daje se znak da mi što prije evakuiramo tu garsonijeru i da otiđemo u Zvonimirovu ulicu, u ovaj drugi, jedan drugi stan. I tu smo bili jedan dan, došao je Rade Končar i rekao je, vi ste učinili herojsko djelo. To je najspektakularnija akcija izvedena u toku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, spada u, u kolekciju najsmionijih akcija takve vrste. Međutim, šta se događa poslije toga, Rade Končar kaže, vi idete, kaže, sada u partizane. Jer Tito šalje dvojicu vrhovnih ljudi, s kojim zadatkom, da ne budemo mi gradska gerila, jer kao gradska gerila, Tito javlja, oni će vas pokupiti i sve pobiti. Nego evakuirajte se u partizanske odrede. I počinje se osnivati u Hrvatskoj partizanski odredi. Srbi su se digli na noge, ali Hrvata nema. I Tito poručuje, moraju biti i Hrvati. Osniva se jedan odred, sesvetski, ja šaljem Branka Špalja, moga jako, jako dobroga brucoša, jako hrabroga i jakoga momka, isto u taj odred, i njih tamo sve pohvataju. Branka Špalja uhvate na putu u Bjelovar, dovedu ga u Bjelovar i u Bjelovaru ga, on počne bježat, a grobar, na groblju, to je obično groblje, kamenom ga pogodi u glavu i on padne, uhvate ga i poslije ga živoga nabiju na križ. Dakle taj odred propadne. E sad se osniva drugi odred u, hrvatski, u Hrvatskoj, drugi odred se osniva na Žumberku. Tu se skuplja nas 35 otprilike, sve dobrovoljci, većinom iz Zagreba, nešto ima domaćih, ali taj koji je obavijestio CK, obavijestio je CK površno, da će žumberčani kao grkokatolici, da neće bit za ustaše. Što je bila kriva ocjena. On poručuje da je sve spremno, da ima 100 pušaka, 100 čizama, čak i 100 bajuneta. Mi dolazimo tamo i nalazimo 5, 6 pušaka i ništa drugo. Ne idemo u kuće, ni u jednu kuću ne idemo, donose nam u loncima hranu u šumu, mi spavamo bez krova na glavom, i 6. septembra, 6. rujna, baš je slučajno bio kraljev rođendan, ide patrola od 3 ustaša i 3 žandara, i mi njih dočekujemo, saspemo ih, ja bombu, kao bombaš, je li, dobro, kao da sam ja sad neki izvježbani bombaš, a bacio sam u životu samo jednu bombu, je li, ovaj. I mi ranimo i ubijemo valjda dvojicu, treći ranjeni leži na jednoj čistini, i ja trčim k njemu i hoću da mu otmem pušku, on ne da, ne da, ne da, ne da, dok mu ga ja nisam, glavom ga onesvijestio. Ali preživi jedan žandar iz jedne bukve tamo, puca, i mene rani u nogu. I to visoko gore. Molim? I visoko gore te ranio. Visoko gore me rani. Sad sam ja još i ranjen, uz to. Nas ostaje, kako dani prolaze, tako se broj partizana smanjuje. Naš komandir, koji je bio španski borac, koji je doveo 100 španjolskih boraca u Zagreb, tako je bio vješt, posle proglašen narodnim herojem, on ide da konačno, mi smo gladni, ništa ne jedemo, on ide da pogađa ovcu. Dok on pogađa ovcu, otac namigne sinu, a to je selo gore bilo, dole su ustaše, i ustaše dotrče i uhapse ga, njega i još nekoliko ljudi. Dakle naš broj se smanjio. Kad se naš broj smanjio ispod 20, sad sam ja tamo, u tome ostatku, ja sam sekretar, ja sam komandir, šta god hoćete, toga logora. I ja zaključujem da je za nas najbolje da se mi raspustimo. Raspuštanje vojne jedinice je veliki i odgovorni čin, vas peče savjest cijeli život da li ste vi to trebali napravit ili niste, a ja sam trebao napraviti. Među nama su 4 židovčića, gimnazijalci koji su maturirali, oni hoće da se vrate u Zagreb. Reko, nitko nek se ne vraća u Zagreb, bit će polovljen. Svako tko se vratio u Zagreb bio je polovljen. Neki su otišli u Sloveniju, a nas trojica, naš bivši komesar, španski borac, jedan student istranin, i ja idemo pješice, kuda, preko cijele Slovenije, kod Stanjevca, Novo Mesto, Kočevje, i prelazimo u Hrvatsku, prelazimo preko Kupe u Hrvatsku. Ali putem, putem, na jednom mostu, jedne, potoka jednoga iza Kočevja, stoji straža od 6 crnih košulja, i oficirom. Stanite. Mi stanemo. Oni nas pretražuju, ne nađu, ne nađu oružje kod nas. Ali ja imam koljena gola, cipele rasute. On meni veli "Perche vai cosi vestito?", na talijanskom. Mislio da ja znam talijanski, a znao sam talijanski, ja mu kažem, zato jer je u Njemačkoj jako slabo, i mi se vraćamo iz Njemačke, sa rada. Pokaži ruke. Ja pokažem ruke, oni je mislio da ću ja, da će on naći nekakve zakrečene ruke, ranjave od tih napora, jer mi smo 8 dana čekali u jednoj grabi, čekali smo čovjeka kojeg smo poslali u Zagreb da pita CK šta da mi radimo. On je putem uhvaćen i streljan. Tako da nas 8 ostaje i mi se dogovaramo sad, nas 8, da se mi raziđemo. Jedan da ide u Sloveniju, ovi ide u Zagreb, a nas trojica idemo pješice kroz Sloveniju. Slovenci su masovno bili protiv Talijana, masovno. Narod. I gdje god smo došli, mi smo onda prosili, negdje dobijete juhu, negdje dobijete komad kruha, negdje dobijete jabuke, kako gdje, jer to su siromašni krajevi. Ali, kroz Sloveniju je bilo lako prolaziti, na Novo Mesto, na ovoj, Krki, je straža jedna, talijansko - žandarska, jer jugoslavenski žandari u Sloveniji su prešli na stranu Talijana. I Talijani mene ispituju, kako je u Njemačkoj, loše. Kud vi idete, mi idemo u madre patria, u majku domovinu, tamo je bolje, tamo ćemo nać mjesto, tamo ćemo nać hranu. I on u tom času izvadi cigarete i zapuši, hoće da zapuši. Ja koji nisam nikad pušio, ja kažem, na talijanskom, Ti si govorio talijanski Dajte mi, dajte mi jednu cigaretu. Oh, hvala bogu, talijanska dobra cigareta. I ja otkrijem da je on crnokošuljaš, iz Rijeke, i ja počinjem s njim govoriti fiumanskim dijalektom i on kad je vidio da sam ja iz Rijeke, ajde prolazi, i mi prođemo preko Kočevja, ovaj, preko, kod Novog Mesta prođemo. Ali mi trebalo da prođemo kroz Kočevje, vi ne znate sigurno da je Kočevje, Kočevsko, da su bili naseljeni Nijemci. E sad, prolaziti kroz slovenska sela bilo je lako, a prolaziti kroz ta njemačka sela bilo je teško. Oni nas pitaju, kad mi dođemo i prosimo, kako je u Njemačkoj, jako dobro, kolika je pšenica, ovolika, koliki je kukuruz, ovoliki, jer će oni biti preseljeni iz toga kraja negdje u, da li u Austriju, da li u Njemačku, ja se više ne sjećam. Tako da smo prošli taj kočevski kraj, to je jedan, tako, kotar bio, i došli smo u mjesto, došli smo u Gorski Kotar. U Gorskom Kotaru sretnemo jednog čovjek usred polja, koji bere kukuruz i grah, ono znate, grah su sadili u kukuruzu, i mi njemu velimo da idemo kod Čopova, familiju koju ja poznam, njihove sinove, iz Zagreba, koji se tu negdje nalaze kod Čabra. Kakvog Čabra, veli, on je kod Gerova. Kaže, požurite, požurite dok je još dan, da dođete za dana tamo. Kad smo mi došli u taj, u to selo Mali Lug, nas ti Čopovi primili, i smjestili. Ali je to bila gostiona, i u gostionu su zalazili Talijani, i oni su rekli da je bolje da se vi premjestite u drugu kuću. Mene su malo zakrpali. Ali to je kuća bila Ivana Turka, trgovca, jedna imućnija kuća u Gorskom Kotaru, onako vizualno na uglu, velika, tu smo mi kod njega bili 2 - 3 dana, Ona nas je koliko se moglo cipele popravila meni, dala popraviti, zakrpala me, oprala me, a Čopovica stara, majka ovih Čopova, je bila inače u selu poznata kao vidarica. Ona je dolazila i vidjela mi je tu ranu, jer ja sam hodao tako da kad bi stao, ja bi stao na jednu nogu. Ako bi vidio nekoga na vidiku da, čovjeka, ja bi onda hodao da, da ne šepam, inače sam šepao, bio ranjen. I taj Turk, trgovac, nađe jedan kamion, mi hoćemo da idemo u Sušak, iz Sušaka u Šibenik, jer mi u Sušaku, ja, koji sam u Sušaku proveo mjesece, koji sam u Rijeci proveo mjesece, nemam u Sušaku nikoga poznatoga. I on nas natovari na kamion koji je bio natovaren drvima, i mi ćemo pred Talijanima, putem, Talijani zaustavljaju kamion, mi smo, pomažemo u tovarenju i istovarenju kamiona, kud ide, u Sušak. Oni nas puštaju u Sušak. Kamo smo mi prolazili u Sušaku, mi smo se istovarili da ne padnemo, ne znamo kakva je situacija. E sad, mi ne znamo šta ćemo, mi smo dvojica, jer je jedan, španski borac je bio otišao prvi, išli smo ovako, španski borac, ja, pa ovaj borac. Ovaj je prošo taj most gdje su bili crnokošuljaši, a nas dvojica smo skupa došli do... On zna samo svoju sestričnu, koju nije vidio nikada, on je Istranin, jer to je istarska familija. Mi dođemo, ona ima cijeli, cijeli, kako se to kaže, lonac, makarona kuvanih za ručak. I mi nismo jeli, mi nismo znali da ne, mi smo bili jako gladni, mi navalimo na taj, na te, na te makarone, al ona kaže, vi ne možete ovdje ostat. Kud ćemo mi sad odavde. Ja poznajem jednoga brucoša, to jest studenta medicine prve godine, ja se raspitujem gdje bi ja njega mogao nać, ja njega nađem, i on, bio je skojevac, jako dobar i jako fin, jako borben, on nas odvede u Podvežicu. Podvežica je periferijski kraj Sušaka. Tu nas smjestio u jednu kuću. Iz te kuće smo, u toj kući smo bili nekoga, ja sam nakon mjesec dana ja legnem u krevet, gdje su 2 plahte, gornja i donja, i ja toga časa izgubim memoriju, ja 8 dana sam bio, kako se to kaže, bez memorije, ima izraz, ja ne znam kako, ničega se ne sjećam, ne znam ni kako se zovem. Nakon 8 dana počinjem dolazit svijesti, kao kad bacate kamenčić u vodu, pa se širi ovaj Krug. Krug. Taj ... Krugovi. Krug. Tako se meni pričinja, ja sad ne znam ni kako se zovem, ne znam ni tko mi je mama, ne znam ni tko mi je otac, a pomalo se to vraća. I vraća mi se natrag, potpuno svijest, i mi se sada tu preko ovoga studenta povezujemo sa komitetom, i komitet nas prihvata, mene odmah prihvataju, kao oni ne vjeruju da, oni ne vjeruju u Sušaku da je moguće da se razvije partizanski odred. A taj odred se, ovaj naš u Žumberku, razbio. Dolazi direktiva, Titova, da se i Hrvati uključe u narodnu borbu, da iziđu iz gradova, da ne budemo gradska gerila. Tako se osniva Sesvestki odred koji propada, osnovao se Žumberački odred koji propada, ali u Sušaku oni osnivaju odred za Tuhobiću, od dobrovoljaca, i skupi se 102, 103 čovjeka. Od toga su sve dobrovoljci, većinom radnici sušački, i studenti, među njima su 3 Srbina i 2 Židova, a ostalo Hrvati, to je bilo tada vrlo važno. Tako da je taj odred na Tuhobiću, koji je formiran, dopro do glavnog štaba Hrvatske, i služio je kao uzor, kao uzor, da je to najveći hrvatski odred momentalno formiran, i mi smo vršili akcije, taj odred je vršio akcije. I 12. studenoga '41. godine odred napadnu Talijani, ovih ima oko 100, od toga samo 44 puške, a napadne ih Talijana, sigurno 1 500 do 2 000, naoružanih. Nastane borba, nastane borba, i taj odred je uspješno se branio, Talijani nisu nekakvi veliki, to nisu vojnici kao Nijemci, oni su se, bili oprezni, tako da je njih poginulo malo, nekoliko. Od naših dvojica. Naši se povlače i idu na jednu planinu Travnik, iznad Čabra, ne, iznad obližnjih Vodica međutim tu ne nalaze gotovu baraku, koja je trebala da bude rezervna, nego, nego snijeg je pao tog dana, ujutro, 20 centimetara, još i to, tako da su se nekima koji su prelazili preko rijeke smrzle noge, i bili su, taj odred se raspustio tako, da nitko nije pao u talijanske ruke. Čak 12 smrznutih smjestili smo u Sušaku u bolnicu, koja je bila podijeljena, pola za talijansku vojsku, a pola za civile. Ovi civili, njih 12, bili su pod drugim imenima, i svi su izliječeni, i nitko nije od naših od tog odreda pao. Jer je Sušak bio tako dobro organiziran, i partijski i inače, ali se nisu mogli, vidite, održat. Najveća borba u Hrvatskoj sa Talijanima odigrala se na Tuhobiću, to je najveća borba sa Talijanima '41. godine, u NDH. Bilo je borbi i drugdje, ali manjih, i kasnije više. Kako je izgledala ta bitka sa Talijanima? Ja nisam bio tamo, ja sam bio u organizaciji, u kotarskom komitetu i ja sam po terenu išao. A to je borba bila, znate kakve su borbe, približava se vojska, puca, prvo ovi se brane, ovi stanu, pa dalje, trajala je nekoliko sati. E sad, kad smo mi vidili da su svi Grobničari, Hreljani, Bakrani, Kastavci, Sušačani, ostali sačuvani, nitko nije uhapšen, i mi, ja dobivam zaduženje od komiteta da pronađem novo mjesto za logor, da se ponovo taj logor formira. I ja idem na Grobničko polje, iz Grobničkog polja po okolnim brdima, i mi ne nalazimo smještaj za partizane, gdje bi mogli biti. Ja se vraćam natrag, razočaran, i razočaram ja komitet, komitet zaključuje da ja ponovno idem. Ja nađem jednog kirijaša. Kirijaš je čovjek koji prevozi drva iz šume u pilane. On nađe jednoga čobana, mene ostavi on na pol planine, ostavi mi komad sira, komad kruha i flašu vina, da ja njega čekam. A bura je jaka. I on se vraća, nakon nekoliko sati, ja sav sretan, pronašao me je, i kaže, našli smo smještaj za početak. Gdje? Planina se zove Nebesi, ispod te planine je bila jedna špilja, i on nalazi tu špilju i ja vodim prvi, novi odred, od jedno 25 ljudi, 25 ljudi, vodim u tu špilju. I tu oni žive špiljskim životom, kao u doba špiljskog čovjeka. I delnički odred, koji je isto tako razbijen od Talijana, isto tako je živio u špilji jedno vrijeme. Ja sam živio na Sušaku, bio ilegalac, obilazio teren, obilazio partijske organizacije, obilazio sela i ta mjesta. A gdje ste živjeli na Sušaku, da li ste mijenjali stanove? E, na Sušaku ovako. Talijani su štitili Srbe, Talijani nisu bili dobri baš sa ustašama, oni nisu odobravali to šta se radilo sa Srbima, ta klanja i ta zvjerstva. I mene smjeste u jednu srpsku kuću, u toj kući ja kažem da se zovem Obrad Šušnjić, Obrad Šušnjić, da je moja familija u Rudopolju kraj Vrhovina, da je sve pobijena, da je pobijen i taj njihov sin koji je bio student u Zagrebu, Obrad Šušnjić, i ja sam za njih, za familiju, Obrad Šušnjić. Dolazi Božić, ja nikad nisam slavio pravoslavni Božić, ne znam običaje, ja se pretvaram. A domaćica, iskusna žena, ima troje djece, kćerku u Beogradu, oni su Srbi, ona vidi da ja nisam... Da ti ne znaš običaj. Da ja ne znam običaj, da ja nisam Srbin. E sada. Ona, ja plaćam i stanarinu, jer meni šalju iz Rijeke moji rođaci, ne znaju šta ja radim na Sušaku, 600 lira mjesečno. Sa 600 lira mjesečno ja nisam trebao partijsku pomoć, nego sam mogao plaćat stanarinu i hranu koju sam, koju sam jeo, koju sam našao. I ja budem tu, ali ja, po pravom običaju ilegalaca, ja ne živim tu stalno, ja budem 3 - 4 dana, pa me nema po 3 - 4 dana. Tako da sam ja promijenio, u Sušaku i okolici, u roku od nepunu godinu dana, koliko sam tamo proveo, '42., od septembra do sljedeće godine maja, sam proveo baš na Sušaku i promijenio 23 stana. Jer Sušak ste mogli dobit sklonište gdje god hoćete. U Zagrebu ne. Rade Končar je pao u Splitu na to što nije Split njemu obezbijedio dobar smještaj, bio je u jednome stanu, kao podstanar, gdje su bili talijanski oficiri. Budući da nije znao talijanski, nije se mogao sprijateljiti s tim Talijanima i njega su tamo otkrili i uhapsili, uhapsili su ga na tome da su ga pronašli kao podstanara u jednoj kući gdje je zapravo on trebao biti sakriven u jednoj ilegalnoj kući, kao ilegalac, u kući koja nije kompromitirana, koja nema Talijana. Ja sam imao sreću, gdje bi god došao, tu bi bio jako dobro primljen, tu je bilo i bogatijih ljudi, mi smo sav bogati Sušak pridobili na našu stranu, tamo sam ja živio na Pećinama u nekoliko vila, kod Šilovića, kod drugih nekih uglednih ljudi tamo, živio sam i kod sirotinje, ali sam se ??sačuvao??, hodao sam po Sušaku, sve do sljedeće godine, do aprila. I onda sam se u maju '42. godine, napustio Sušak jer više nisam mogao hodat po Sušaku, predugo sam ostao, otišao sam u partizane. I bio sam tamo član Kotarskog komiteta, pa sekretar Kotarskog komiteta, pa sam učestvovao u tim raznim, u velikoj talijanskoj ljetnoj ofenzivi, kada su Talijani zapalili duž stare jugoslavensko-talijanske granice sva sela, sva sela su zapalili, osim gradića gdje su bili njihovi garnizoni. A to je u Hrvatskoj Prezid, Čabar, Gerovo, to nisu spalili. Odveli su, sve stanovnike su otjerali iz kuća, sve kuće su zapalili, sve je izgorilo. Starce, žene i djecu odveli su u logore u Italiju, a muškarce koje su pohvatali, to su bile hiljade ljudi, otjerali su u logor Kampor na Rabu, ako ste čuli za to. Niste čuli za to? Bili smo tamo. U tom logoru? Bili ste tamo? Da. Bio je tamo, da vidi. Da. Tamo nije bilo ničega, ni barake, ničega, i bili su ljudi po nekakvim šatorčićima, gladni, izloženi kiši, buri, svakom nevremenu, dizenteriji. Registrirano je da su 3 200 ljudi umrli, a toliko koliko je, ne zna se dalje koliko, nije registrirano koliko je dalje, tako da, mi smo računali da je tamo umrlo, od, ne od talijanskog, Talijani nisu tukli ljude u logoru, da je tu negdje oko, između 8 i 10 000 ljudi, muškaraca, izginulo. Kasnije je napravljeno groblje, to groblje je slovensko - hrvatsko, jako dobro Slovenci su ga uredili, i to se proslavlja svake godine, kao najveći logor koji su Talijani imali u Hrvatskoj. Imali su i po Dalmaciji, ovaj je bio najpoznatiji i najveći. E, ja sam član Kotarskog komiteta, ja i poslije te ofenzive obilazim sela, mjesta, gradiće, Bakar, Kastav. Dolazi do sastanka između Slovenaca i Hrvata, dolazi Vladimir Popović, dolazi komandir, komandant partijskog odreda Hrvatske, Rukavina, dolazim ja i od Slovenaca dolazi jedan bivši general, jedan poznati španski borac. I tu se dogovaramo o suradnji, to je bio, je li, jako značajan sastanak, o suradnji između hrvatskih i talijanskih partizana, o prelazu jedne na druge, granicu. I meni dolazi u, a ja se nalazim u Kastvu, u Kastvu. U Kastvu meni dolazi poziv da se hitno dovučem u, kako se zove to selo u, na Kordunu, ne mogu se sad da sjetim, gdje je bio glavni štab Hrvatske, jer sam ja određen na drugu dužnost. Ja saznam da sam određen da idem u, u glavni štab Jugoslavije, gdje je Tito, gdje je CK, i gdje je CK SKOJ-a, sekretar CK SKOJ-a Lola Ribar, oni traže radnika, jer su, sastav je srbijanski, nema ni jednog radnika. Međutim, ovi iz Hrvatske ne daju ni jednog radnika, šalju mene. Ja dođem tamo, Lola Ribar me nije dobro primio, jer ja nisam taj kojeg je on sugerirao da se uzme. A kako vas je primio? Pa... Dočekao? Pa, ništa nije rekao ružno ali... Nije mu bilo drago. Nije mu bilo drago. I on ide kod Tita, i kaže Titu šta se dogodilo, da su umjesto radnika poslali jednog apsolventa studenta. Šta da radim ja s njim, pita Lola Ribar Tita. Tito kaže, ostavi ga, kaže. Ja postajem član biroa CK SKOJ-a, '42. godine u jesen, u Bosanskom Petrovcu, ja u Bosanskom Petrovcu, polaže se zastava Prve proleterske brigade, Koča Popović je komandant. Ja tu prvi put vidim Tita. I ja sam sad, mi smo sada u Bosanskom Petrovcu, stanujemo u jednoj kući, i mi tu kao skojevci djelujemo, kao rukovodstvo. Poslije je oslobođen, oslobođen Bihać, i mi smo se premjestili u Bihać i tu je osnovan, tu smo zasnovali Prvi kongres antifašističke omladine Jugoslavije, ako ste čuli za njega. U tom, na tom kongresu učestvuje Tito, traže mene da ja govorim. I ja počmem opisivat ovu akciju u botaničkom vrtu, i kažem zaključnu riječ, Zagreb nije bio ustaški grad. Što je istina, što nije izmišljotina, i Zagreb, oni nisu dokazali, pazite, to sam zaboravio da vam kažem, zbog naše akcije streljali su toga dana 98 ljudi, a drugog dana još 100 ljudi, oko 200 ljudi su streljali zbog naše akcije. Ja sam to sve njima ispričao, e sada se pojavi Milka Kufrin da će kao jedna omladinka iz Hrvatske govoriti. Kad je ona izašla na govornicu i pogledala Tita, ona se zbunila i zaplakala, i pobjegla iz sale. Tito se digao za njom i vratio je natrag. To je bio takav, ovako, radostan događaj za sve nas, tu smo vidili tko je Tito, prvi put. Eto, i ja sam tako bio član biroa CK SKOJ-a u Hrvatskoj, mi smo u Hrvatskoj, u Bosni, najveći dio, budemo i u Hrvatskoj, budemo i u Sloveniji, Lola Ribar pogiba, njega nasljeđuje Rato Dugonjić, a ja sam tu među njih 3 - 4. I tako to ide vrijeme, mi osnujemo onda Narodnu omladinu Jugoslavije i u Bihaću mi osnivamo Drugi kongres Narodne omladine Jugoslavije, veliki zbor, gdje je Churchillov sin prisutan, gdje je sovjetski general prisutan, gdje imamo diplomatske odnose sa nekim zemljama. I ja postajem, nakon jednog mog druga, ja postajem predsjednik Omladine. Ali ja sam, još u Otočcu dok smo bili, zapažen od Hebranga i drugih ljudi, da bi ja mogao biti kadar koji, na koji se može računati, tako da ja budem predsjednik omladine '45., '46. godine, i '46. godine ja putujem Prag - London - Pariz, 2 godine, na razne konferencije međunarodne, omladinske, antifašističke. I... Kako ste bili dočekani u Londonu i Parizu? Ja sam u Londonu bio '44. još u vojnoj misiji, u Londonu sam ja bio predstavnik omladine Jugoslavije, u Svjetskom omladinskom councilu, savjetu, i tamo sam jako dobro bio primljem, jako sam se dobro osjećao, držao sam predavanja po Engleskoj, odlazio u gradove Engleske, Vlatko Velebit je bio šef te naše misije, recimo, on je mene zadužio da idem u Liverpool, da od naših pomoraca skupljam novac, pomoć za, za partizane, to sam isto radio. Ali, Sir i Lord, Lord, Ray Stevenson, koji je ambasador pri jugoslavenskoj Vladi čiji je predsjednik Šubašić, on referira od obavještajne službe Engleske, da ja širim komunističke ideje. Ja nisam širio komunističke ideje nego pričao je, pričao sam šta radimo mi, šta radi omladina, ne samo borbene akcije, nego prosvjetni rad, sportski rad, rad sa omladinkama, rad ilegalno, u okupiranim krajevima, rad nad oslobođenim krajevima. Englezi zaključuju da mene treba protjerati, i mene kao persona non grata, persona non grata, znate što znači, neželjeni, to je međunarodni izraz još iz rimskih vremena, neželjena osoba. I oni mene šupiraju iz Engleske, '44. godine, nakon što sam bio 3 mjeseca u Londonu, ali čeka se avion koji će ić, koji će ić nekuda u Europu. Već je južna Francuska oslobođena, i mi pređemo preko Pariza, Pariz je oslobođen. Iz Pariza avionom dođemo ponovno u Beograd, tako da se ta moja engleska misija '44. godine završila. Naši svi su na Visu, i CK SKOJ-a je na Visu. Ja dođem na Vis, na Visu sam, CK SKOJ-a, pa sam ja onda postao, '45. je postao Stanko Kavčič predsjednik omladine Jugoslavije, poslije njega sam postao ja. Bio sam jedno godinu dana, godinu i pol, ali CK Hrvatske mene forsira, i ja '47., krajem, početkom '48. godine, napuštam Beograd, dolazim u Zagreb, postajem član hrvatske, hrvatskog CK, i Vlade Hrvatske, ministar, kratko vijeme, godinu dana. U međuvremenu se mi oženimo. Sad se formiraju oblasti, u oblasti se šalju dobri organizatori, uporni, mlađi ljudi, koji će izdržat te napore koji su bili. Koji su bili napori? Jugoslavija je gladna, otkup se vrši, otkup, prisilni otkup poljoprivrednih proizvoda od seljaka. Seljaci, koji su masovno bili za nas, oni postaju sumnjivi, sumnjivo se počinju držati. Mi osnivamo, nažalost, seljačke radne zadruge, to je propast bila. Mi šaljemo ljude na prisilne radove, na istraživanje močvara, i na šumske radove. Tako da je to bilo jedno jako, jako neugodno vrijeme. Tu sam ja proveo 3 godine. I sad da ne duljim dalje, vraćam se ponovno u Zagreb, postajem ministar poljoprivrede hrvatske, šumarstva i vodoprivrede, nakon toga me šalju u Beograd '47. godine, krajem, ne... Nado, je li šezdeset i... Pa nije šezdeset... A? Pa nije '60. Čekaj, čekaj, ne, ne, ne, šezdeset i... Četrdeset i... 50 i... '53., '54... 4. 50... 3, 50... '53., '54. '54., '55., šalju me u Beograd i ja onda živim u Beogradu 8 godina kao član Vlade. A gdje ste? I ja se bavim poljoprivredom. Ja najviše što sam napravio u životu, to je, mi smo izvršili modernizaciju i rekonstrukciju hrvatske poljoprivrede. I mi smo počeli Jugoslaviju hraniti bez Amerikanaca, be amerikanske pomoći. Jer su nam Amerikanci pokušali, kad su vidili da je sukob između Tita i Staljina, ne trik, neko istorijski događaj, onda su nas počeli pomagati, sa hranom, pa nešto i sa oružjem. Eto. A gdje ste dočekali kraj Drugog svjetskog rata? Kraj Drugog svjetskog rata sam ja dočekao u Beogradu, koji je bio poluoslobođen, tad je bio... aaa, ne, kraj svjetskog, ne, u Beogradu sam ga dočekao. Baš službeni kraj, završetak svjetskog rata, u Beogradu. Tamo sam živio 3 godine, pa sam išao u Zagreb, pa sam se opet vratio u Beograd, tako da sam ukupno bio u Beogradu, što sa diplomacijom što sa stanovanjem moje familije, 18 godina. A da li ste bili u Beogradu kad je oslobođen, kad je... Jesam. Crvena armija ušla u Beograd? Jesam, jesam, bio sam u Beogradu. Kako je to izgledalo? Ovako. Dio Beograda je, Nijemci su htjeli da prođu ispod Beograda, južno, da se evakuiraju iz Grčke. Tu je njih dočekala sovjetska divizija jedna, i sovjetska divizija je potukla sve Nijemce. Mi smo došli iz Valjeva, u Beograd, i vidili smo kod Avale, tamo oko Avale, stotine mrtvih, lešina njemačkih. I u Beogradu smo smješteni na Dedinje, Dedinje je bilo oslobođeno, i taj dio Beograda. Drugi dio Beograda bio je u rukama još Nijemaca, tu su ova lička, Lički korpus, još neki proleterski korpus, oni su oslobodili Beograd, a ne Rusi, ko što se sad priča. I onda smo mi dobili, počeli, dobili smo kuću jednu za CK SKOJ-a, gdje smo živili, gdje smo radili, i tako je to išlo do 40 i kraja '71. godine. Ne, 41., 40..., do kraja '49. Jeste imali nekih kontakata sa vojnicima Crvene armije, jeste li... S kime? Sa vojnicima Crvene armije, sa Rusima, u Beogradu? O bože moj, nego šta. A oni su se jako ružno ponašali. Zašto? Jako ružno. To su bili ostaci sovjetske vojske, jer sovjetska vojska je pogibala, masovno, tako da su oni bili nasilnici. Sretali su, recimo, obavještajac, sretne te i pita, jel znaš kojega špijuna. Kakav je to način. Ali, mi smo uspostavili dobre veze sa konjicom ovom, i na dan pobjede, slavilo se dan pobjede, '45. godina, da, '45. godine, i nas je, ja sam vodio delegaciju od nas 15, i mi smo bili u Sovjetkom savezu 75 dana. Na tom, na toj proslavi famoznoj dana pobjede, sastaje se Rokossovsky na bijelom konju, i general Ždanov na drugom konju, priđe Staljinu i Staljin kaže, a nama su dali počasno mjesto, mi smo bili blizu tribina, blizu onih, kak se to zove, ono, gdje je Lenjin sahranjen. Mauzolej? Na tom, gdje su bile proslave sovjetske, tamo smo mi dobro vidili Staljina. I putovali smo po Sovjetskom savezu, ja sam napisao knjižicu, 75 dana u Sovjetskom savezu, koja je u 100 000 primjeraka štampana, gdje sam ja sve prikazao, u sjaju, onako kako nije bilo. To sam tek poslije vidio. Jer sam bio naivan, vjerovao sam svemu. A jeste li imali, '48. kad je bila rezolucija Informbiroa i prekid sa Staljinom, jeste li imali nekih problema možda zbog toga? Ne. Ja problema? Da. Ne. Ne, pa nisam ja bio u Sovjetskom savezu, ja sam bio u Zagrebu. Ne, ne, ne, ali zbog svojeg boravka u Sovjetskom savezu i zbog knjigice koju ste napisali? A ne, ne, ne. Ne, ne, ne. Bio je i Tito, bio je i Đilas, bio je i Ranković, bio je i Kardelj, svi su bili, svi su prošli kroz Sovjetski savez, poslije oslobođenja. Staljin još za vrijeme rata, Tito, još za vrijeme rata. Kako je onda dalje išla vaša politička karijera, u pedesetima i nakon toga? Kad ste se vratili u Zagreb? Kad sam se vratio u Zagreb? Da, iz Beograda kada ste došli ponovo u Zagreb. Da, još nije bio Kominform, još je bila, onaj režim kakav smo zatekli, prosovjetski, i u Zagreb dolazi Kardelj, 5. marta četrdeset i... Nado, kad smo se ženili? '46. A? '46. ili...? '47. I kaže nama, a mjesec je, mjesec je ožujak, sprema se veliki sukob sa Sovjetskim savezom. I održali smo u vili Weiss sa Kardeljom, Politbiro Hrvatske, ja sam bio član Politbiroa, veliki sastanak o tim odnosima, gdje je Kardelj prvi puta iznosio nama što se događa, da će doći do prekida, da će doći do komplikacija, da će doći možda i do napada Rusa, Sovjeta, na Jugoslaviju. Kako ste se tada osjećali? Jako kobno. Za vrijeme večere, poslije je bila večera, ja se ustajem, i priđem Bakariću i kažem, ja moram ići na vlak. Jer se ja sutradan vjenčavam s ovom damom u Novom Sadu. Kardelj pita, kud ćeš Slavko, kaže, dečko se ženi, pa jesi ti lud, kaže, da se sad ženiš, pa bit će, kaže, rat sa Sovjetima. I tako, u šali je to rekao, je li, ali bilo je tu i zbilje, znate. I ja sam onda otišao na vlak i otišao s autom poslije iz Beograda u Novi Sad, sa svjedocima, akademikom Čalić, budući akademik Čalić, i Rato Dugonjić, sekretar SKOJ-a, oni su mi bili kumovi. Eto. A gdje ste upoznali svoju buduću suprugu, za vrijeme rata ili? Neee, za vrijeme rata. Ne, ne, ne. U jesen, u jesen... koje godine? A 40 i... Čekaj. 7. Vjenčali smo se '61., '61. smo se vjenčali. 1. da. A upoznali smo se '60. u Novom Sadu. Bili smo na jednoj večeri, moja rodica. Molim? Pa to i, ona naša, moja rodica koja je bila povezana sa vama, bila je jedna večera i tamo smo se upoznali. Tamo smo se upoznali. Moja bliska rodica. Kako ste postali ambasador u Indiji? Molim? Kako ste postali ambasador u Indiji? Ja, moje životno djelo nije ambasador. Nije ni Botanički vrt. Moje životno djelo je što smo mi izvršili modernizaciju i rekonstrukciju jugoslavenske poljoprivrede. Mi smo, ja sam dobio orden junaka socijalističkog rada, nakon 13 godina priznanje, nakon 17 godina priznanje, i ja se hvalim, ne sa Botaničkim vrtom, nego ja se hvalim šta smo mi, ja i Ćiro Buković, Ivan Ćiro Buković napravili u poljoprivredi. Spasili od gladi. Šumarstvu i vodoprivredi. Napravili u poljoprivredi, inače bi se gladovalo. Da, gladovalo se je. Gladovalo se. Jeste li izgubili nekoga od članova obitelji u Drugom svjetskom ratu? Kako ne, eno ga tamo. 19 godina, moj brat Marko, Marko Komar, koji je zatučen i smrtno ranjen, ili mrtav, odveden u Maksimir, u Maksimiru je bačen u tu jamu zajedničku. I ja nisam našao njegov grob nikada. Moja majka je bila u logoru, pa je onda bio neki Pavelićev, '44. godine, neki Pavelićev rođendan, i Pavelić je izvršio amnestiju, tako da je moja majka i moja tetka su bile oslobođene. A u kojem logoru su bile? Bile su u Jasenovcu. U Jasenovcu su bile. Kako ste doživjeli rat '91. i raspad Jugoslavije? Bolje da o tome ne razgovaramo. Doživio sam kao osobnu tragediju, kao propast naših ciljeva, jer komunistička partija bila je protiv Jugoslavije, ali kad je, za vrijeme, ali kad je nastao uspon fašizma, onda su komunistička partija i Tito zaključili, ako mi podupiremo Jugoslaviju, onda ćemo biti jači protiv Nijemaca. Tako smo mi postali pristaše Jugoslavije. U mojoj kući se nije govorilo, ja sam Jugoslaven, ja nikada nisam rekao za sebe da sam Jugoslaven do tada, kasnije da. Ja sam uvijek bio Hrvat. I u Beogradu kad je to bilo zadorno, ja sam uvijek bio Hrvat. I čitao, pisao sam latinicom, i pisao sam ijekavski. A, što... Teško sam doživio, moram priznati teško. Nisam to očekivao. Drugi su očekivali neki to, ja sam tad bio, nisam bio u centru politike, ja nisam točno znao što se događa, i zateklo me je, zateklo je, mene je zatekao raspad Jugoslavije. Da li ste primijetili, da li ste imali nekih problema u ranim devedesetima? Ne, ne, ne. Ja i moja supruga nikakvih problema nismo imali. Nikakvih. Što mislite da bi trebalo napraviti na ovim područjima, da više ne bude rata? E vi to mene previše pitate. Pa da ja, ja isto, ja bi isto rado da znam. Ali nekakvi, čujte, nekakvi optimizam treba širiti. Apsolutno. Mi smo svi pesimisti, ali to je loše. Neki optimizam, da će nakon godinu, 2, 3 ili 5 bit bolje. Ako ne za dve, godinu dana, neće se niš dogoditi, ni dve, ali za jedno 4 - 5 godina može Hrvatska da krene, kao što krenule su druge neke zemlje. Bit će primljena u Ujedinjene Nacije, ako se Ujedinjene nacije ne raspadnu, ako ostane Euro. E sve to sada visi, vidite. Vidite da visi američka politika, vidite, vidite šta radi Kina, danas u novinama. Ili jučer u novinama. Jučer. Danas nisi kupila, Nado, novine. Nisam, nisam stigla. Kaže, Kina se naoružava, da postane svjetska vojna sila, i da preuzme to vodstvo od, da ne budu samo Amerikanci. I Kina i Indija postaju faktori ekonomski, politički, Kina prodire sve više u Afriku. Kako je točno u Drugom svjetskom ratu poginuo vaš brat Marko? Moj brat Marko je, nije htio učit školu, završio je 4 razreda gimnazije. Jer je slabo učio, moja majka ga dade u tehničku školu željeznice, a kako je on bio jako nediscipliniran, jako ovako, kako bi rekao čovjek sada, za takvoga tipa, kako bi to rekao čovjek sada, za mladića od 16 godina... Pa nije bio zreo, bio je... Da. Samouvjeren da neke stvari... On je onda, otišao je, izbačen je iz te škole, i otišao je u zanat i postao je fernikler, to znači ovaj koji, koji instrumente, medicinske, čini da se mogu, da mogu biti anestetični, to je, to se, niklovanje, niklovanje metala, znate. I onda je on pripadao, sa 16 godina se on promijenio, postao je skojevac, ljevičar, i svjestan toga. I bio je u velikoj grupi, trešnjevačkoj jednoj, koja je provaljena, jedan je provalio, i našli su revolver u našem podrumu, ispod dasaka. Njega su onda uhapsili, uhapsili si ga poslije Botaničkog vrta, ali su ga pustili nakon 14 dana, nije učestvovao, tad su još bili toliko pametni. Ali ovo mu nisu oprostili, znate, bio je mučen 7 dana na trgu N, trg N, to je ovaj tamo trg gdje je džamija, tu su bile sve te židovske kuće evakuirane, i tu su bile kancelarije, i zatvori i mučilišta, tu su stotine ljudi pobili ustaše. Moj brat nije hteo ništa priznati, i tako da je onda dotučen i bačen u Dotrščini, kod Maksimira, u jamu. A kako su vaši roditelji gledali na vaš ulazak u SKOJ i vašu aktivnost u SKOJ-u? Moja majka je bila velika žena. Ona je odobravala sve što ja radim, jer ja sam sa 5 godina ostao bez oca, otac je otišao u Ameriku, ja sam sa 5 godina postao njezin suradnik u familiji, jer sam imao brata i sestru, i ja sam izgubio djetinjstvo, jer sam tako ozbiljnim stvarima se bavio, da sam išao po dućanima kupovati, da sam kad je otac slao dolare, ja sam te dolare išao da mijenjam, i već sa 7 - 8 godina ja sam bio tako razvijen, životno, životnim iskustvom, kao da mi je 15 godina. Hvala vam. Gotovo je. A, gotovo. Pa dosta je trajalo, je li. Koliko? Sad je 2 sata i 5 minuta. Kad smo počeli? Niste morali stati. Da. Hoćete da upalimo još kameru, da još kažete nešto? A, čujte, ta tema nije interesantna publici. Da. Koja? Rekonstrukcija poljoprivrede. To nije interesantno. A to je epohalno, epohalno djelo smo napravili. Želite li reći nešto više o tome? Želim reći to da smo mi... Spasili Jugoslaviju. Osnovali, modernizirali poljoprivredu, digli prinose, mehanizirali poljoprivredu, poljoprivredna dobra smo naslijedili od velikog posjeda, kad je bila reforma velikog posjeda, onda smo još prikupili zemlje, kupovinom, melioracijama, komasacijama, tako da smo stvorili kombinate. To je jedinstveni tip poljoprivredne organizacije u svijetu, gdje imamo primarnu proizvodnju, to je ratarstvo, sekundarnu proizvodnju, to je stočarstvo, tercijarnu proizvodnju, to je prerada, i na kraju trgovina, recimo Belje je trgovalo samo. Mi smo imali jednu jako, jako dobru izmišljotinu, da umjesto seljačkih radnih zadruga imamo zadruge, opće zadruge seljačke, za nabavku, šta im treba, kontrolu agronomsku i ugovor sa kombinatima. Ako seljak sklopi ugovor sa kombinatom, ili zadruga, onda on automatski postaje siguran da će dobiti, dobro bit plaćen, i da će bit, da će dobit novce. Tako da samo mi imali 800 000 hektara zemlje, što državne, što kooperativnih seljaka, koji su kooperirali, koji su bili slobodni seljaci, on je mogao sa jednim hektarom da bude zadrugar, i ako je proizveo 100 kila pšenice to je mogao prodat, nek danas proba to. Da, ako može. Nek danas proba. Sve su to upropastili, kombinate su proglasili socijalističkim, ovim, socijalističkim mamutima, ovima, ne socijalističkim, socijalističkim, ovim, kako se kaže te, ostaci tih velikih životinja? Fosili? Molim? Fosili? Ne. Ne, socijalistički, socijalistički giganti, koje je trebalo razbiti. Razbili su to, sve su razbili. A kako ste doživjeli Hrvatsko proljeće? Ja nisam bio u Jugoslaviji, ja sam bio u Indiji. A ja nisam se slagao, ja sam se vratio kada je to, taj pokret, već opadao, ali Savka je ostala na vlasti, i Miko Tripalo još. Miko Tripalo meni piše u Indiju, da sam ja određen da idem za ambasadora u Italiju. Pa, ajde dobro, sad poslije Indije otići ćemo u Italiju. Poslije toga mi šalje pismo, kako je to propalo, jer se je Savka dogovorila sa Stanetom Kavčičem, predsjednikom slovenskog izvršnog vijeća, zbog neke ceste, zbog neke ceste, ja prepuštam mjesto u Rimu jednom Slovencu, Vratuši, to je šef kabineta kod Kardelja, i tako da ja ostajem bez, reko sam vam to, šalje me u Ustavni sud, ja to neću. Jedno vrijeme sam, nisam imao ni stana u Zagrebu, nego smo stanovali jedan, jedno cijelo polugođe na Rabu, gdje je moja kćerkica koja sada, koja je bila, koja je išla u 3. razred, jer je 2 razreda svršila u školi u Delhiju, ona je 3. razred, prvo polugodište završila u,