Dobra večer. Zahvaljujem što ste pristali razgovarati s nama. Molim da se predstavite imenom, prezimenom, datum, godinom i mjestom rođenja. Ja sam Predrag Lucić. Rođen sam 12. veljače '64. u Splitu. Odakle potječu Vaši roditelji, Vaša obitelj? Moj otac je rođen u Pokrovniku, selu na potezu Drniš - Šibenik. Prije nego što je Drugi svjetski rat došao i na naše strane, '40. Majka je rođena u Zenici, već u ratu, '41. Čime su se bavili članovi Vaše obitelji? Otac je bio brijač. Završio je zanat i radio kao brijač, tu u Splitu. Onda je poslije otišao u Njemačku, i radio je ove klasične gastarbajterske poslove, na baušteli. Već je bio oženjen? Već je bio oženjen. A majka? Majka je radila kao službenica u računovodstvu. U Brodogradilištu Split. Prije toga je radila u Doboju kao bankovna službenica. U Doboju su se i upoznali. I zato je došla u Split iz Doboja? Da. Vjenčali su se. Došli su tu. Rodio sam se ja '64. I brat nešto kasnije, '78. Je li Vaša obitelj, bilo s koje strane strane, pogođena na neki način Drugim svjetskim ratom? Pa sa svake strane je bila pogođena. Moj djed je bio mobiliziran. I bio je pripadnik Osmog korpusa. Bio je u partizanima. Prošao je neke od najtežih bitaka. I kao predratni artiljerac, iz Škole rezervnih oficira u Sarajevu. Tako da je to neko njegovo znanje stečeno dok je služio taj vojni rok u kraljevskoj vojsci, dobro došlo u tim bitkama za Knin, Mostar, Široki Brijeg... Završio je rat na Katarini. Od koje godine je u partizanima? Od '43. I to je djed po majci? Ne, to je djed po očevoj strani. Baka kaže da ga je rat potpuno promijenio. Da je do rata bio drugi čovjek. Da je čak i mijesio kruh kući. Iako to u patrijarhalnoj sredini nije bio običaj. Nakon svega što je proživio, nije baš blagost bila dominantna crta karaktera. Tako da... Baka ga je uvijek pravdala kad je on bio nešto nervozniji: "Pusti dite, to je rat učinija od njega." Prošao je dosta tih ljutih bitaka. Dobio dvije medalje za hrabrost. Međutim, nije se htio aktivirati u vojsci. Nije htio ući ni u Partiju. Sve to ga nije zanimalo. On je zapravo bio iz nekog drugog sklopa. To je zapravo jedna tradicionalistička, katolička obitelj. On je otišao zato što je bio mobiliziran. Znači, ne iz nekih uvjerenja. Pa '43. Ne iz nekih uvjerenja. Ali je to sve odradio pošteno. E sad... Njegov rođeni brat je bio u domobranima i njegova sudbina je do dan-danas nepoznata. On je nestao negdje na Bleiburgu. Razno-razne legende su se ispredale u familiji o tome gdje je on. Zapravo, nikakvog dokaza nema. Ni od kuda se nije javio da bi se moglo pouzdano znati da je to on. [zvonjava mobitela] Pardon. [zvonjava mobitela] [žamor] Dakle, brat mog djeda se nije više javio nakon rata. Ni pojavio. I to je ostala neka obiteljska trauma. I mislim da još uvijek postoji. Iako, već biološki, da je i preživio sve to, njegov život bi bio negdje u vrlo poznoj fazi, ili pri kraju. Mislim da još ima ljudi u familiji koji se nadaju da će se od nekuda pojaviti, da će se javiti. Djed je, unatoč tim medaljama za hrabrost, stečenim u partizanima, zbog brata, koji je bio na drugoj strani i nakon rata imao silnih problema. Nerado je o tome govorio. O tome znamo iz priča drugih članova familije. Nešto od bake, nešto od stričeva. Uglavnom, Oznaši su često dolazili. Raspitivali se imali podataka o bratu. I vjerojatno, zamjerali su mu to što se nije htio ni aktivirati u vojsci i što je zapravo nakon rata htio se samo baviti svojim poslom. Nije bio simpatizer nove vlasti. Iako je u partizanskoj vojsci mogao i glavu izgubiti. A rat je tukao, naravno, i ovu familiju s majčine strane, u Bosni. Oni su bili Srbi na području NDH. I tu je bilo i zbjegova i tako dalje. Djed je radio neko vrijeme u partizanskoj pekari. Nije nosio pušku, ali je bio simpatizer pokreta, nazovimo to tako. A gdje točno? Mm? Gdje točno? Negdje po Srednjoj Bosni. Tokom rata su išli od Zenice, pa potez Ilijaš-Breza, pa onda Prnjavor gore na sjeveru Bosne. I kuća... Kuća je bila zapaljena. U kojoj je moja majka živjela sa svojom bakom. Mislim da su to Čerkezi napravili. I još štošta. To je jedna mučna priča, koju moja majka vuče kao traumu cijeli život. Moja baka nije dočekala oslobođenje. 08.05.'45. je umrla. Od posljedica i tifusa i čitavog užasa koji je preživjela. Tako da taj Drugi svjetski rat se meni, koji sam rođen 19 godina nakon njegovog završetka, od malih nogu, negdje kroz priče, uvukao kao nešto što je odredilo život i jedne i druge familije. A onda i nakon rata, kako su krenule i one čistke '48., kad je bila rezolucija Informbiroa, ujak moje majke, koji je bio u partizanima, koji je tu radio u današnjoj zgradi Banovine, u uredu sa Brankom Mamulom, kasnijim admiralom, tu pred hotelom Park, je igrao karte. Igralo se u nekakvu lovu. To mu je bila pasija. I dobio je nekog oficira OZNA-e. Oderao ga je. I ta partija karata ga je stajala uništenog života. 7 godina Bileće, Golog otoka. Uništena familija. Žena se vratila svojima u Novi Sad. Sina, koji je tek rođen kad je ovaj završio partiju karata i završio na Golom otoku, djeca su naravno, u toj blagoj djetinjoj surovosti, uvijek nazivala djetetom izdajnika, staljinista i tako dalje. Znate kako se to već provuče među klincima. I onda, kad je odgulio tih 7 godina, odselio se familiji u Novi Sad, ženi i djetetu. I malo nakon što se vratio sin mu je stradao u jednom požaru. Tako da je jedna priča opet, koja kreće u Drugom svjetskom ratu i ovim njegovim refleksijama dvije-tri godine poslije. Negdje krajem '50-ih se za njega totalno tragično završilo. Tako da to su te priče iz neke najuže familije koje ja pamtim iz djetinjstva. I... Ajmo dalje. Kako je Vaša uža obitelj, otac, majka, vi i brat, kako ste živjeli tih '60-ih, pa '70-ih, '80-ih godina u Splitu? Moji su bili proleteri. Kad su se vjenčali, nisu imali skoro pa ništa. Živjeli su kao podstanari. I to je bio razlog zbog kojeg je otac otišao u Njemačku. On je tu radio kao brijač u privatnom sektoru, koji je i tada postojao, i nije bilo šanse da zaradi neke pare za stan. Isto, majka od plaće u brodogradilištu niti je bila na listi za stan. I on je otišao u Njemačku zaraditi te novce za stan. Dolazio bi na po nekoliko mjeseci. Uzeo bi onaj veći godišnji. Kasnije bi dolazio i po 2, eventualno 3 puta. Ali uglavnom je to od moje 5. godine, on je u Njemačkoj. I tamo je umro '91. Malo prije nego što će ovdje početi. Radio je sve do tada? Da. Umro je u 51. godini. Kako ste živjeli u smislu materijalnog blagostanja? Pa to što je njega odvelu u Njemačku očito nije bilo blagostanje. Kad je tamo počeo raditi, stanje se popravilo. Uspjela se skucati lova za stan. Mislim ono... Imao sam neke stvari, koje druga djeca nisu imala. Osim djece gastarbajtera ili pomoraca. Došle bi neke igračke, neke farmerke, neke ploče i tako neke stvari kojih tada u Jugoslaviji nije bilo. Jel' bi se to moglo reći da su to bilo neke ipak razlike u klasnom smislu? Pa u Jugoslaviji su postojale klasne razlike, da se ne lažemo. Postojao je ipak taj povlašteni sloj, koji je i od stambenog pitanja do visokih plaća, živio bitno bolje u materijalnom pogledu nego drugi ljudi. Iako, ta razlika je prava sitnica u odnosu na ovo što nam je donio ovaj predatorski kapitalizam. Ali, kad razgovaramo o Jugoslaviji, jugoslavenskom društvu, mislim da moramo tu priču pričati pošteno. Da to nije bilo idealno društvo, da tu jesu neke stvari u socijali bile jako dobro riješene. Naravno, sve one mane, koje, em nose ljudi u svom karakteru, em ih ima jedan takav sistem, koji je ipak bio rigidan po nekim pitanjima. Ipak se oslanjao na sveto trojstvo Partija-vojska-policija. Tako da ne treba sotonizirati onako kao što je to pomodno zadnih 20-ak godina. Da je u toj Jugoslaviji bilo sve crno, sve progon, sve neravnopravnost. Ali taj sistem socijalnog aspekta ne treba idealizirati. Kako su izgledali djetinjstvo i mladost u Splitu u tim godinama? Mladost recimo, pogotovo. Ili možda možete usporediti s ovim sad? Ali, evo, recimo, prvo kako je izgledalo, u vezi s novim knjigama, pločama, stvarima koje su dolazile? Čime se mladi ljudi već bave. Pa dobro, ono, Split je po tom pitanje bio velik grad. Em, ljudi koji su plovili, donosili su dosta toga. Em, gastarbajteri, em ljudi koji su putovali vani. Tako da mislim da je tu bilo onoga što bi došlo i u najveće jugoslavenske gradove. Pa nečega čak i više. Naprimjer, heroina. Ali nisam bio potrošač, tako da me ta priča nije fascinirala. Ali Split je bio otvoren grad. Split je bio otvoren grad. I mislim da su tu ljudi rado dolazili. Imao je taj neki fini mediteranski duh. Naravno, nije sve tu bilo tra-la-la. Nećemo idealizirati ni taj tadašnji Split. I on je imao svojih i socijalnih razlika. I tu su se... Kuhale su se i ovdje neke stvari. I ono što će eksplodirati '90-ih. Jesu li se već tada primjećivale neke razlike na nacionalnoj osnovi ili razlike među ljudima? Ja mislim da su se te razlike, ako ste ih htjeli uočavati, ako ste im posvećivali pažnju, mogli ste ih uočiti svugdje u Jugoslaviji. Mislim da je notorna laž kad danas netko kaže: "Mi nismo znali tko je tko i šta je." Ma svi su znali sve. Samo je netko tome posvećivao veću pažnju. Netko ne. Nekome je fakat bilo svejedno što je neki čovjek po nacionalnosti ili vjeroispovijesti. A neki su, pa čak i dosta članova Partije, vidjelo se kasnije, '90., kad su ti, tobože, veliki komunisti, postajali zapjenjeni nacionalisti. Zapravo, već '80-ih. Tako da te su se... Nacionalno pitanje je tu uvijek, zapravo, bilo i tabuizirano, ali na određen način i potencirano. Tako da, zapravo, taj socijalizam je, iako je zano biti rigidan prema nacionalistima, i to ne samo jedne etnije, kao što se danas voli tumačiti i u Hrvatskoj, i u Srbiji i bilo gdje. Mislim da je bio surov prema svima. Vi nemate tu naciju čiji nacionalisti ili ljudi optuženi za nacionalizam, nisu završavali u zatvorima, kojima nije bilo suđeno i tako dalje. Takozvane nacionalističke pjesme bile su zabranjen svugdje u Jugoslaviji. I svugdje ste mogli fasovati 2 do 3 mjeseca zatvora zbog pjevanja nečeg takovog. Iako, šta ja znam, to su... Mislim da su, zapravo, bile budalaštine. Zbog bilo kakvog verbalnog delikta proganjati ljude. Ali mislim da je taj nacionalizam odnjegovan i kroz školski sistem, i zapravo kroz tu socijalističku dogmu koja je uvijek govorila i o nacionalnom oslobođenju. Narodno-oslobodilački rat. Bila je priča da je pobjeda partizana zapravo donijela i nacionalnu emancipaciju svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji. Koliko je to točno ili ne, to je za dugu priču. Ali mislim da je taj nacionalni ključ u čitanju povijesti... Znači, nije postojao samo onaj klasni, već se isčitavalo i iz nacionalnog ključa, tako da je zapravo ta matrica na kojoj je kasnije buknuo nacionalizam bila već ugrađena u sistem. To jest paradoks. To mlađim ljudima danas zvuči nestvarno. Ali to je zapravo bilo tako. Kad ste upisali fakultet? '84. u Beogradu. Koji fakultet? Fakultet dramskih umetnosti. Kazališnu i radio režiju. Kako je to izgledalo? Pa to je... Prvo, ja sam, naravno bio fasciniran tom promjenom u životu. Ok, odgulio sam ja i vojsku u međuvremenu. Ali tada zapravo počinjem živjeti samostalno. Onaj veseli studentski život. U velikom gradu gdje ne znaš gdje bi prije pogledao. Na koji film, koncert, u koju kafanu bi prije ušao. Ono što... Međutim... Meni neku, jedinu sjenu, zapravo, ostavlja na tim godinama to osjećanje raspada u zraku. Tad se srpski nacionalizam zapravo već počinje otvoreno manifestirati. Tamo gdje ga očekuješ i tamo gdje ga ne očekuješ. Ima ga već i po medijima. U svakodnevnom životu. Javlja se uglavnom kao bijes na Albance. Zbog onoga što se tada zvalo situacijom na Kosovu. Tako da dominira jedno anti-albansko raspoloženje. Ali u to vrijeme to nije samo srpska priča. Bilo je toga i u drugim krajevima Jugoslavije, jer je su kroz državnu propagandu događaji na Kosovu prezentirani isključivo kao "Veliko-albanski šovinisti nam žele rasturiti Jugoslaviju". E sad... Što je tu bilo točno, što nije... Uglavnom se tih godina nije moglo doznati, jer se o tome šutilo ili se govorilo onako da te nitko ne čuje. I naravno, ta tabu tema je poslije eksplodirala onako kako je eksplodirala. Taj kulturnjačko-kazališni milje, u kojem ste se, pretpostavljam, kretali s obzirom da ste upisali akademiju tamo, kako tu, u užem nekakvom krugu, na koji način se te nacionalističke silnice izražavaju? Pa bilo je tu sjajnih ljudi, koji su i dan-danas ostali zapravo građani svijeta. Koji su bili dio onog boljeg Beograda, kozmopolitskog Beograda. Bilo je ljudi koji su već ufurali u tu nacionalističku priču. I naravno, to je meni išlo na živce. Ne zato što su oni srpski nacionalisti bili, već zato što su nacionalisti uopće. To je meni bila šuplja priča. Jel' više živcira talentiran nacionalist ili netalentiran nacionalist? Ma netalentirani uvijek i u svemu živciraju više. Žao ti je kad je talentiran čovjek opsjednut stvarima za koje zapravo misliš da mu negdje sužavaju taj ljudski vidokrug, da mu zapravo sputavaju otvorenost. Na kraju krajeva, mislim da negdje i talent bude porobljen. Jer tu se ipak radi o dosta jakim strastima. To čovjeka kad obuzme, to teško pusti. I naprosto... Pa vidjeli smo toliko primjera, da sad neću navoditi, ljudi kojima je vlastita nacija popila pamet. Sjećate li se trenutka u kojem... Do kad ste bili u Beogradu? Do kad studirate tamo? Tamo sam do '88. Znači, bio sam tamo i u vrijeme Osme sjednice. E to je poprilično zanimljivo iskustvo. Večer nakon Osme sjednice išao sam na koncert Azre. U Domu omladine. I prva pjesma je bila "dolaze kao krv crveni/kao znoj opori i brutalni". To se moglo prevesti i na dnevnu politiku. Jer večer prije bila je Osma sjednica i još su tamo na putu prema Domu omladine, ispred Skupštine su još bila reportažna kola Televizije Beograd koja su prenosila taj puč, zapravo. U srpskoj Partiji. Čije sam ja značenje zapravo shvatio u Beogradu. Odmah tada? U razgovoru s ljudima. U razgovoru s ljudima koji su nešto više od mene znali o srpskim političkim prilikama. Tada nije bila stvarno dominantna stvar da se bavim ni Miloševićem, ni Dražom Markovićem, ni Stambolićem, Bucom Pavlovićem i tako dalje. Ono, pričitao bih u novinama to što se dogodilo. Nešto mi je bilo jasno, a štošta i nije. Ti ljudi iz tog liberalnijeg Beograda, znači ljudi koji nisu tuknuli ni na kakav nacionalizam, zapravo su me upozoravali da je to što se dogodilo jedna kardinalna stvar. I da bi mogla imati velikih posljedica na sve što će se ubuduće događati, ne samo u Beogradu i Srbiji, nego i u Jugoslaviji. I u tim krugovima zapravo najčitaniji list u to vrijeme je bio zagrebački Danas. Jer su tamo novonastali beogradski disidenti, ljudi kojima je odjednom zapravo bilo onemogućeno da bilo gdje u oficijelnim medijima u Srbiji kažu to što misle o Slobodanu Miloševiću, smjeni Stambolića, Buci Pavloviću i tako dalje... Olako obećano brzini. Oni su tad... I Bogdan Bogdanović, i Mirko Kovač i tako dalje, kroz intervjue i tekstove javljali se uglavnom u Danas, koji je u to vrijeme respektabilan tjednik. I tada zapravo ta nacionalistička crta koja je negdje postojala... Mislim, ja sam to osjećao kroz historicističke feljtone u Dugi i tako dalje. Kroz inzistiranje na "stare slave djedovini", na slavi srednjevjekovnog kraljevsta. Povećana pravoslavlja i tako dalje. Do naravno one priče o Srbiji kao vječitoj žrtvi. Žrtvi Jugoslavije. Koja gubi u miru ono što dobije u ratu. Otprilike je bila priča. Srbija je u oba svjetska rata oslobodila i Hrvate i Slovence, i Albance i Muslimane i Makedonce. A vidi kako oni njoj to sad vraćaju. Naravno, to je priča koja je bila izvan ikakve veze s pameću i bila je iritantna. Postajala je sve glasnija. A nakon Miloševićevog preuzimanja vlasti, nacionalisti se osjećaju potpuno osokoljenima i površan dojam nekoga tko je Beograd gledao sa strane je bio da se čuju samo oni. Ma čuli su se i ovi drugi, samo ih je trebalo znati čuti. Ali ja tada dođem na praznike, Prvi maj ili tako nešto, 29. novembar. Dođem na praznike iz Beograda u Split. Ovdje ljudi, sunce na Rivi. "Osma sjednica, Milošević? O čemu govoriš? O čemu govoriš? Tko su ti ljudi? Šta je to uopće važno?" Naravno, ljudi koji su iz navodne apolitičnosti ili stvarne nezainteresiranosti za tu manje-više dosadnu političku priču u Jugoslaviji, odbijali išta znati o tome, s vremenom su postali fanatici upravo tih političkih priča. I nisi se mogao više obraniti. Kad je meni bilo dosta priče o Miloševiću, Tuđmanu i svemu tome, oni su htjeli samo o tome razgovarati. Jeste li se tad u Beogradu osjećali kao Hrvat? Ma osjećao sam se kao Albanac. Osjećao sam se kao Albanac kad god bi pročitao neku svinjariju na račun Albanaca. Ili kad već govorite o kazališnim krugovima, iako tu je stvarno bilo mnogo sjajnih ljudi. Na kraju krajeva neki su i danas među važnijima u toj obnovi. U toj obnovi kulturne suradnje između Hrvatske i Srbije. Ali, mislim, bilo je i čistih šovena. Bilo ih. Ali su posebno glasni, u to vrijeme, bili u Beogradu. Osjećali su da se može. Na kraju krajeva, bilo je predstava... Nije ih, naravno, bilo samo u Srbiji. Ali ipak, bilo ih je više nego bilo gdje. Gdje se zapravo glorificirala nacija. I gdje su se draškale te nacionalističke strasti. Naravno, na te predstave uglavnom nisam odlazio. Bilo je toliko toga boljeg i zanimljivijeg što je trebalo vidjeti. Ali, da se ne pravim da nisam primjećivao. Posebno mi je tužno bilo kad govorimo o teatru tih godina - sa Sterijade je došla na gostovanje u Beograd predstava koja je u Novom Sadu dobila manje-više sve nagrade: Derviš i smrt, Teatra albanske drame iz Prištine. Sa fascinantnim Istrefom Begollijem u ulozi Ahmeda Nurudina. U režiji Vladimira Milčina. Beograd, gdje su na bilo koju predstavu iz Zagreba, ma bilo od kuda, teatri su bili puni. Stvarno je postojala ta uhodana znatiželja. Meni je bilo naprosto nevjerojatno, na toj predstavi koja dolazi sa Sterijade, s takvom reputacijom, da je nekih 40-ak ljudi u publici u Jugoslavenskom dramskom. Naravno, tad je već anti-albanska histerija u beogradskim medijima bila baš to - histerija. Zašto ste otišli iz Beograda '88.? Zašto sam otišao? Zato što sam studij priveo kraju. Ostali su još samo diplomski. Dao sam taj na radio-režiji. Trebao sam iz kazališne režije diplomsku predstavu napraviti tu u Splitu. Iz određenih razloga koji nisu bitni za ovu priču do toga nije došlo, pa sam je napravio u Tuzli. I to je bilo zanimljivo iskustvo. Tuzla '89. Odslušao sam na faksu sve što sam imao odslušati. I zapravo nisam znao gdje ću i šta ću raditi u životu, gdje ću se stacionirati. Bilo mi je negdje normalno za prvu ruku da se vratim u Split. I tu je, osim familije, prijatelja, tu je bio jedan dodatni magnet. Zvao se Feral. Feral je tada izlazio kao satirični podlistak Nedjeljne Dalmacije. I ja sam negdje, čim sam došao na faks, počeo surađivati. Viktor Ivančić mi je poslao jedno pismo, nakon što su on i njegov kolega iz lista Fez, Velimir Marinković, dobili onu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Pa im je Nedjeljna Dalmacija, pozvala ih je da jedan broj Ferala oni naprave. Jer je Feral izlazio i prije. U početku ga je uređivao Čičo Senjanović. Onda se to... Mislili su da li ugasiti rubriku, mijenjali su se urednici. Niti su oni bili sretni s njom, niti ona s njima. I zapravo Viktor i Vele to počinju raditi onako punom forzom, s energijom s kakvom se radila i ta studentska novina Fez, s kojom se u to vrijeme, s kojom su se radile omladinske novine po cijeloj Jugoslaviji. I taj njihov pilot broj je upalio. Prihvatili su stalni angažman. Viktor je bio u čistom užasu. Sad svakih 7 dana treba napraviti čitavu stranicu. To je izgledalo nevjerojatno puno nama koji smo kasnije radili ne znam po koliko svaki tjedan. I poslao mi je pismo. Ako imam vremena, volje, da napišem nešto ili se sjetim nečega što bi bilo zgodno za taj Feral, da pošaljem. Tako sam ja, s faksa još počeo surađivati. I ta priča s Feralom je s godinama rasla. Uspijevao se održati. Unatoč pritiscima kojih je bilo, a o kojima se tada nije pisalo po novinama. Bilo je i sudskih tužbi. Po službenoj dužnosti bi vam državni tužilac digao zbog uvrede predsjednika Predsjedništva SFRJ, Jugoslavenske narodne armije, koječega, bratstva i jedinstva. Tako da je zapravo Feral meni bio neka skroz dobra priča. Nešto kao rock bend, kao kazališna trupa. Nešto gdje radiš neke stvari punim srcem, punim uvjerenjem i koje su mnogim ljudima i nepojmljive. Na kraju krajeva, mislim da su neke granice koje su bile postavljane u tadašnjim novinama i društvu, mislim da ih je Feral micao. U tadašnjem? To je još uvijek... Da. To su '80-e. Znači, Feral Viktorov i Velinov počinje '84. Jel' to postaje... Je li to opasno na neki način bilo i u SFRJ? U kom smislu to podizanje tužbi je Vas kao... Bilo je... Najviše problema je imao Viktor. Koji je bio cijelo vrijeme tu. Ja sam ipak bio nekakav vanjski suradnik. Viktor je imao najviše problema. Bilo je tu raznoraznih i prijetnji i pritisaka. Na kraju krajeva i tih sudskih tužbi. Zbog kojih on nije mogao odguliti vojsku. Pa, kad su napokon pustili da ode i to odsluži, bio je najstariji u kasarni nakon zapovjednika kasarne. Znači, potpukovnik, pa on, po godinama. A onda smo Boris Dežulović i ja tu godinu kad je on otišao u vojsku napokon, '88. preuzeli Feral. I već treći broj smo uspjeli dogurati do zabrane. Tako da... Ali dobro se osjećaš kad imaš 24 godine i kad ti zabrane novine. Naročito u jednom sistemu gdje su takve stvari nepojmljive. To je zapravo bilo prvi put u povijesti novinske kuće Slobodna Dalmacija da je zabranjeno jedno... A zbog čega konkretno je bilo zabranjeno? Radili smo u Feralu zezanje na srpske mitinge potpore Miloševiću. I transponirali smo priču na odnose u tadašnjoj gradskoj zajednici općina. Za one koji ne znaju što to znači, Split, Solin i Kaštela su bili gradska zajednica općina. I Solin, naročito Kaštela su htjeli više autonomije. I onda smo mi tu priču prebacili, da je Split kao Srbija, a Solin i Kaštela kao Vojvodina i Kosovo. I onako... Tužilac je naredio da se zaplijene svi brojevi sa kioska. Bilo je suđenje. Tada nas je branio Mirko Frančeski, sjajan advokat, koji je održao jedan sjajan govor pred sucem Brankom Šerićem, koji je sad poznati odvjetnik. Završio je pozivanjem na Nušića. Onog koji je rekao: "Zar sabljom na satiru?" I sudan Branko Šerić nas je oslobodio odgovornosti. A svašta su nam stavljali na teret. Uvredu. Uvredu sistema, bratstva i jedinstva, obezvrijeđivanje svih napora koje šira društvena zajednica ulaže da bi se riješila situacija na Kosovu. Tako da našlo se delikata za jedno 100-tinjak godina robije. Naravno, nije ništa od toga... Pa tad je već negdje i taj sistem bio na izdisaju i zapravo su ti potezi splitskog državnog tužitelja, koji je bio onako posebno revan - zabranjivao je i omladinsku Iskru u nekoliko navrata, bili su već tragikomični. Bilo je jasno negdje da stvari pucaju. Naravno, nije se moglo naslutiti rasplet, da će biti baš ovakav. Ali ljudi koji su malo više putovali, malo više čitali i malo više gledali oko sebe, mogli su naslutiti da će to teško proći bez rata. Sjećate li se trenutka kad ste pomislili da će se stvarno dogoditi rat, da će početi rat? Da počinje rat? Pa ja sam to... Ja sam tu slutnju vukao dosta dugo. Vukao sam zapravo od kada sam bio u vojsci. Bio sam '82. na '83. u Prokuplju, Mostova inženjerija, i tad mi je zapravo bilo jasno da postoje žestoke nacionalne tenzije. Kod određenih ljudi. I da je to vrlo zapaljivo. A da takozvana društvena zajednica i JNA tome pristupa na potpuno kretenski način. Da se pravi da problem ne postoji. Primjer. Pošebaju se vojnici. Polete šake, polete psovke. I onda kapetan bezbednosti skupi cijelu kasarnu u vojnički klub i drži govor. I onda nam objašnjava kako se trebamo ponašati. Pa kaže: "Pa kad već jedan drugome psujete majku, pa nemojte ono srpsku, hrvatsku, slovenačku." Znači, čovjek nam je rekao da si jebemo mater, samo bez nacionalnih atributa. I mislim da je to jedan jednostavno i rječit primjer odnosa prema toj problematici. Samo ne spominji nacionalno pitanje. Pravi se da ne postoji. Pravi se da ne postoje nacionalne razlike. I sve ostalo je ok. Psuj jedan drugome mater. Radi sve drugo. Samo to ne diraj. Zapravo to nije bila nikakva svetinja. Šutnja o tome je bila nekakva svetinja. Jesam vas udavio? Ne, ne. Dapače. Znači, slutite već od '82. da će to završiti ratom? Pa da. Mislim ono. Moja stara je mislila da sam ja lud kad bih ja to rekao. Ona je inače onako: "Pa nemoj. Nemoj kontra sistema." Meni su naravno, od Milke Planinc, admirala Mamule, svih skupa, meni su silno išli na živce. Meni su silno išli na živce. Čitava ta trula i dosadna politička priča. Jeste li u odnosu na svoju generaciju bili više ili manje politični, da se tako izrazim? Šta ja znam. Možda sam bio političniji. Ali što je zapravo u to vrijeme političnost? Nije političnost da razgovaraš o promjeni sistema, da razgovaraš o Branku Mikuliću, svim tim političarima i tako dalje. Zapravo, razgovaraš o pobuni. U to vrijeme, znači nakon Titove smrti, kad taj jedan kontra-kulturni duh pobune kroz rock muziku, kroz filmove, kroz teatar, donekle kroz književnost, kad je prisutan u našem svakodnevnom životu. Neki ljudi moje generacije žive za novu Azrinu ploču. Žive za novi album Pankrta, Lačnog Franza ili Haustora. To je naprosto ti nekakva legitimacija to. Drugačiji si. Automatski se zna da ne spadaš u ovu škvadru koja je mirna i pitoma pastva. Koja je članstvo Saveza socijalističke omladine. Koju već vidiš kao nove guzonje danas-sutra, umjesto ovih koje gledaš na televiziji. A oni su mainstream? Oni jesu mainstream. Naravno, postoji ono što je kontra tome. Postoji to i u Hrvatskoj, i postoji i u drugim dijelovima Jugoslavije. Postoji ta konzervativna priča. Znači, konzervativnija od mainstreama. To je ova dominantna vjersko-nacionalna - povratak na stare vrijednosti. Naravno, tada nećete čuti, tih ranih '80-ih tek tako da... Jedino kroz vic i onako kroz aluzije, na mogući raspad Jugoslavije. U Hrvatskoj naročito nakon '71. ta priča javno nije bila prisutna. I zapravo su ljudi koji su osjećali taj nacionalni bunt na određeni način oni su negdje u ilegali, zapravo. To nije dominantno. Ali to nije priča koja se meni čini u tom trenutku najvažnijom. Iako ona zapravo postaje sve prisutnija. Kako u Srbiji nacionalisti postaju glasniji, tako malo po malo to se događa i u drugim dijelovima. Mislim, u Sloveniji su se dosta rano nacionalisti emancipirali. Te nacionalne priče su sve prisutnije. Nije to ono što mene loži da bih se ja priključio tome. Ali me zanima. Ali me zanima zašto je tabuizirano. Zašto neki ljudi nemaju pristupa u medije. Naprimjer Miko Tripalo, Savka Dabčević, ova ekipa koja je u Hrvatskoj smijenjena '71. Isto tako kao ovi što su u Srbiji malo poslije otišli, ovi liberalniji komunisti. Zašto se njihova imena spominju ispod glasa još uvijek. I onda zapravo sam negdje i kroz omladinsku Iskru i kroz Nedjeljnu Dalmaciju pokušao otvarati prostor za neku normalnu priču o tome. Ajde da vidimo što se stvarno događalo te '71. A novine su taman načele '48. Znači, '80-ih, '48. se nekako stidljivo pojavljivala. '68... "A bolje ne govoriti o tome." Znači, kako se išlo prema kraju '80-ih, sve te priče su se najednom otvarale. I dobili smo umjesto nekoga koliko-toliko normalnoga dijaloga na temu, i unutar pojedinih republika i na nekom jugoslavenskom nivou, zapravo smo dobili jednu babilonsku pomutnju. Dobili smo jednu dreku i galamu. Tako da nakon tih legendarnih 17,18 godina "hrvatske šutnje" došla je "hrvatska urnebesna galama". Onda skužiš zapravo da mnogi od tih ljudi nisu imali šta reći. Ali ja i dalje stojim na tome da imaju pravo da kažu i to svoje ništa. Da nakon svih ovih ludorija koje su nam se izdogađale da taj nekakav naporak, ako u ovom općem trgovačkom centru još uvijek postoji ikakva šansa da se nekakvo ljudsko društvo formira na nekakvim drugim principima koji ne bi bili nacionalno vjerski identiteti ili kapitalističko feudalistički. I dalje stojim kod toga da čovjek ima pravo da kaže i to svoje ništa. Ili to što nije bogzna šta. Ako govorimo o mladim ljudima '80-ih, znači neki dvadesetogodišnjaci do tridesetogodišnjaci, rekli ste ta nekakva grupa alternativaca, nazovimo ih alternativci, koji žive za novi album Azre, pa onda ti neki mainstream koji su, kako to već ide, škola, fakultet i slično, pa onda ti još konzervativniji... Jesu li vidljive još neke druge kulture ili kontrakulture? Zanima me, navijačke, lumpenproletarijat... Je li vidljiv? Konkretno, u Splitu? Kako izgleda otprilike to tkanje kulture dvadesetogodišnjaka '80-ih godina? Pa postoji. Navijački pokreti su zapravo jaki od kad ja pamtim. A kroz ono što sam čitao zapravo su bili jako za vrijeme čitavog postojanja Jugoslavije. I zapravo je to bio nekakav ventil. Gdje su ljudi u hrpi iskazivali ono što inače ne bi. Tako da ti nacionalni i nacionalistički naboji su zapravo sijevali na tribinama. Sjećate li se trenutka kad je počeo rat? Kad, kad? Znači, sad je rat i to je to, to je rat koji je počeo. Kad je počeo rat? Šta znam... Ja uvijek u ovoj nekakvoj profesionalnoj biografiji, znači mimo ovog satiričnog pisanja u Feralu kroz '80-e i poslije, ja navodim da sam bio ne samo ratni, nego i predratni reporter. I to vam negdje dođe na isto. Kad se ovdje u Dalmaciji zakuhalo nakon obilježvanja kosovskog boja i osvećanja crkve lazarice tu u Kninu, kad su tu nacionalne tenzije narasle, kad se tu prvi put vikalo: "Ovo je Srbija!" Ja sam kao mlad reporter Nedjeljne Dalmacije, uglavnom me zapadao taj ljuti teren oko Knina. I gledao sam kako se iz tjedna u tjedan stvari pogoršavaju. I kako ljudi odljepljuju. I kako je moć propagande... Čim vas našopaju na televiziji i po novinama, kako to ljudi piju i postanu netko drugi. Ono što je negdje meni bilo važno, ne samo da ja napravim dobru priču za svoje novine. Ne samo to. Već me onako kao čovjeka zanimalo: "Jebote, šta je tim ljudima?!" Kaže mi čovjek da on, tamo u jednom selu u okolica Knina '89., da on više nigdje ne ide bez sjekire. I pokazuje mi da on... Ne znam koji je auto bio, Lada. Da on nigdje bez sjekire ne ide. Kažem ja: "Zašto? Jel' tu... Jesu počele frke? Jel' ima već fizičkog kontakta? Jel' dotle došlo? Jel' lete šake?" Kaže: "Ne, ne. Ja se više tu ne osjećam sigurno." Kažem: "Pa dobro, zašto? Od koga?" Uvijek imaju priču. Uvijek prevale na nekog drugog. Ne znam... Došao je rođak od nekuda, pa se on ne osjeća sigurno. Pa ga je netko krivo pogledao. I kreću te priče polako i ljudi se nevjerojatno, koliko se komodno osjećaju u toj tjeskobi koju su proizveli. I zapravo im ona postaje smisao života. To je sad za priču od više sati. Neću duljiti o tome. Nisam ja to sebi uspio do kraja objasniti. Ali... Zapravo je negdje gdje sam skužio još prije rata, da ću biti na gubitničkoj strani. A ja mislim da su gubitnici u ovom ratu svi oni koji su htjeli da ga ne bude. Mislim da su svi ti ljudi, zapravo, luzeri. Kad mi je jedan čovjek... Nije bitno mjesto, nije bitna nacionalnost, vjeroispovijesti i tako dalje. Kad mi je rekao: "Nemoj ti nas ovdje miriti! Radi to šta si došao. Zapiši. I ajde u Split to objavi u novinama šta ti mi govorimo. Nemoj ti nas ovdje puno pitati i nemoj nas miriti. Nemoj "zašto ovo? zašto ono? I kako ste do jučer ovo? I kako ste do jučer ono? A kako danas ne možete?" E, tu mi je već bilo definitivno jasno da ti ljudi koji su do jučer bili u nekim najnormalnijim odnosima, ili su se barem tolerirali... Nisu se morali voljeti, ali su se podnosili. Ti ljudi, da će vrlo brzo dignuti pušku jedni na druge. Je li u tom trenutku priča s Feralom prestaje biti rock bend i postaje nešto teže, ozbiljnije? Jel' postoji taj neki preokret? Ja mislim da ta neka ludost, koja je bila energetski pogon Ferala, zapravo funkcionira i dalje. Feral nikad zapravo nije bio furka, ni ha-ha-ha, goli humor, neka 3 klinca se tu nešto zezaju s ovima i s onima. Feral je bio i odnos prema svijetu. Ta satira Feralova je uvijek bila onako, s gorkim prizvukom, jer mislim da smo i Viktor, i Boro i ja bili svjesni toga što dolazi. Tako da su zapravo i te neke slutnje onoga što će doći vidljivije bile u Feralu, kao satiričnom podlistku, nego na ovim takozvanim ozbiljnim stranicama naših tjednika i dnevnih novina. Tako da nismo mi sebe nikad previše ozbiljno shvatili i mislim da je to jedna od tajni zašto smo opstali onoliko godina. A kad je došao rat, bilo je normalno da mi kao predratni reporteri, koji smo nekom silom znatiželje zbog koje smo i zaglavili u novinarstvu... Normalno, kad si gledao sve to dosad, tražio da ideš na te najljuće terene, bilo je normalno da ideš i sad. Da vidiš šta se sad s tim ljudima događa. Naravno, oni najzadrtiji nacionalisti iz tog perioda, to su bili ovi novokomponirani, koji su prije toga bili ovaj sektor Partija, koji su nama tumačili što nam hoće reći SUBNOR, šta nam hoće reći SSO, šta kaže Majka Partija na sve to. Naravno, sad su nam odjednom počeli trubiti kako treba razmišljati iz perspektive Majke Nacije. Oni su uvijek, jebote, fetusi. Uvijek treba neka utroba da je njima fino i sigurno i da je guza u mekanom. Da je topla vodica okolo. Tako da nije se nama tu ništa promijenilo. Mi smo tu priču gurali dalje. Javna osjetljivost je postala veća. Kako se zaratilo, imaš ljudi koji misle da kad pukne rat u njegovoj glavi... Nije oko njega, već u njegovoj glavi. E, sad sve treba biti... Znači, ne takve novine. Otprilike samo befeli da idu, da im lijepe po stupovima. Ono: Daje se na znanje! I njih je to potpuno izluđivalo, ta Feralova priča. Pritom, mi imamo nekakav background ljudi koji su o Slobodanu Miloševiću i srpskim nacionalistima sve rekli na vrijeme. Kad se manje-više nitko u Hrvatskoj nije usuđivao. Tako da smo mi kod tih ljudi koji su popili nacionalnu priču ili su već prije polako to pili na slamku, čak smo, i to su njihove riječi, neka vrsta nacionalnih heroja u to vrijeme. Jer: "Vi ste Miloševiću... Vi ste Srbima rekli ono što im je trebalo reći." Mislim, nije to nitko govorio, ni pisao Srbima zato što su Srbi. Zato što su sprski nacionalisti, koji su u to vrijeme bili najglasniji, utrli teren da se dogodi sve ovo što se dogodilo. Pritom meni opstanak Jugoslavije kao takve, u tim okolnostima, uopće nije bila napeta stvar. Mislim, ako su oni mislili da će Jugoslavija opstati i da jedino može opstati opet po onoj shemi, Partija - najdominantnija - vojska - policija, ali da to drug Milošević drži sa satelitima manje-više pod svojom rukom, onda takva Jugoslavije, ne hvala, ne treba. Mislim, države inače nisu nekakav prostor mog zanimanja. Tako da sad samo nastojim razjasniti kakve su bile stvari. I nesporazumi na kraju krajeva, nekih naših čitalaca s nama ili njihovim tumačenjima da smo se najednom mi "hrabri borci protiv velikosrpskog nacionalizma" prodali komunistima, Srbima, masonima i ne znam kome sve ne. Kad se događa taj preokret? Kad postajete zloglasan u svom kvartu, u svojoj ulici? U tom smislu. Počinje kako ludilo... Blokade oko Knina kao uvod u rat. Hrvatski odgovor na srpski nacionalizam, jednako glasan i jednako blentav. I naravno, naš odgovor na hrvatski nacionalizam, koji ljudi ne mogu shvatiti. I to tretiraju kao nacionalnu izdaju. I naravno, osokoli ih doktor Franjo Tuđman, njegovi vjerni HDZ-ovci koji koriste svaki priliku da naglase da smo mi zapravo neprijatelji Hrvatske. I da smo mi sljedbenici Orjunaša u Splitu, da smo svi djeca vojnih lica, pukovnika KOS-a, i tako dalje. Naravno, to su tako bedaste priče da nisi imao potrebu da demantiraš. Mislim, Miroslav Tuđman mora demantirati da je dijete vojnog lica. [smijeh] Ja ne moram. Mene to ne pogađa. Pa i da jesam, pa šta onda. Je li ima situacija u kojima je opasno biti dijete vojnog lica, pod navodnicima? Vučeš tu stigmu narodnog neprijatelja, nacionalnog, neprijatelja HDZ-a i Hrvatske, ali pritom moramo znati da Tuđmanova priča nije bila simpatična svim ljudima ovdje. Isto tako kao što ono Miloševićevo nije bilo simpatično mnogim ljudima u Beogradu i Srbiji, tako da zapravo oni nikad nisu uspjeli napraviti ono što im je bio plan, da cijela nacija diše kao jedan. Da se sve unificira i da budemo svi kao na postrojavanju. Pa su mnogi Feralovi čitaoci tada postali... Neki ljudi, kojima smo možda prije išli na živce, koji su mislili da previše zajebavamo komuniste, da previše zajebavamo srpske komuniste, da previše zajebavamo Armiju, bratstvo i jedinstvo, i sve tabue. Ti ljudi koji su se našli odjednom, koji nisu pretrčali nacionalistima, koji to nisu postali, a koji su se našli u nemilosti novih vladara, kojima se život drastično promijenio pred sam rat i u ratu, oni zapravo, čak i neki koji su pisali optužnice protiv Ferala, u vrijeme Jugoslavije, u vrijeme socijalizma, zapravo prepoznaju u Feralu, naročito kad on kreće kao samostalan list '93., prepoznaju jedini prostor slobode i za njih, koji su nekad bili moć, a sad su samo obespravljeni ljudi. Jedino mjesto gdje oni mogu ispričati ono šti im se događa, i da to što se njima događa, da sad bude prioritetno, bez ikakve malicije, a ne jesi li ti nekome nešto prije... Je li zakucalo i na tvoja vrata. Tako da ono što ste me pitali, taj dodatni teren na Feralu, on negdje postoji i možda čak i prije nego što Feral postaje samostalna novina. U vrijeme stigmatizacije Slobodne Dalmacije. Kad mi radimo mimo ovog satiričnog dijela, mimo one 4 Feralove stranice. I reportaže, intervjue, i komentare i pišemo ono što ćemo... Otvaramo teme kojima ćemo se kasnije baviti i u Feralu. Baš na tim ranoratnim temama, na temama gdje se brutalno krše nečija prava, gdje se ljude brutalno tjera iz njihovih stanova, i sa posla i tako dalje. Tada osjetiš opet ono prokletstvo tog posla, kao onda kad ti je ovaj rekao. "Nemoj ti nas miriti." Pa kad te žena koja je tu u Splitu rođena - ona, muž, njen sin, kad biva izbačena iz stana. Jedna od onih kojoj nacija nikad nije bila važna. I kad plače i kad te pita: "Pa šta sam ja kriva? I šta je kriv moj sin što ja nisam iste nacionalnosti kao vi?" A eto, ja sam slučajno iste nacionalnosti kao oni koji su tu ženu i njenu obitelj izbacili iz stana. I tad se osjećaš mučno. Sram te u ime cijelog grada. U ime cijele zemlje u kojoj se to događa. A pritom, radiš u novinama, koje su jedna od rijetkih adresa u kojoj se ti ljudi mogu objaviti, a pritom Slobodna Dalmacija u to vrijeme funkcionira zapravo, kao nekakva zamjena za parlament. Tu ima svega i svačega. Tu Aralica objavljuje svoje sumanute tekstove. Ima ovih nacionalističkih, konzervativnih komentatora. Ok, neka ih ima. Ali tu ima i tekstova u kojima se iskrivljuju činjenice. U kojima se istjerivanje ljudi iz stanova u Splitu predstavlja kao oslobađanje tih stanova. Ne znam, zaslužila je... U Slobodnoj Dalmaciji? Da. Zaslužila je udovica hrvatskog branitelja, kojoj se protive ti neki bivši stanari, pa onda se to posprdno naziva Urošem i Milošem. I onda sam baš ja radio tekst, kao kontru tome što je dan ranije bilo objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji. Bez da se sasluša druga strana. Ona koja je u tom trenutku zapravo bila ugrožena. I to je bilo moguće u Slobodnoj Dalmaciji. U drugim novinama nije. Jeste mogli u nekim hrvatskim novinama '92. pročitati da je netko deložiran, izbačen iz stana, da je neki civil pretučen, da je završio u Lori, da je ubijen i tako dalje? Mogli ste, zapravo, samo u Slobodno Dalmaciji, u to vrijeme. Naravno, i uz neke stvari koje Slobodnoj Dalmaciji ne služe na čast. Objavljivanje takozvanog spiska kosovaca. Harange protiv izmišljenih snajperista po neboderima. Svega što je nosila ta ratna psihoza, od čega dio Slobodne Dalmacije nije mogao biti imun. Ali postojali su ljudi unutra, i u uredništvu i novinari, koji su htjeli napisati poštene priče o tome što se doista događa. Ne ići na vodu državnoj propagandi. Tako ste u Slobodnoj Dalmaciji mogli pročitati prvi tekst o zlostavljanjima u Lori. To je čuveni tekst Zvone Krstulovića, o slučaju Đorđa Katića. To je '92., Slobodna Dalmacija. Znači, prvi tekstovi o onome što se događalo u gradu. O teroru nad civilima, nad obiteljima nekadašnjih vojnih lica, koje su ostale tu. Nad civilima pogrešne nacionalnosti. To se ipak počelo pisati u Slobodnoj Dalmaciji. Onda kad je HDZ upao unutra, kad smo mi dali otkaze, pokrenuli Feral, naravno da o svemu tome o čemu smo mi dotad pisali i naše kolege neke u Slobodnoj Dalmaciji, više niste mogli naći u Slobodnoj Dalmaciji nakon njenog "oslobađanja". Bilo je normalno da ćemo to raditi u Feralu. I negdje zapravo ta težina za koju ste me pitali, a o kojoj ja ovoliko pričam, negdje, se najviše osjeća '95., nakon operacije Oluja. Tada se opet događaju neki nesporazumi s nekim našim čitateljima. Znači, ljudima koji su svih tih godina čitali Feral. I nazivaju. I nije im jasno zašto u Feralu se ne osjeti radost zbog oslobađanja zemlje. Zašto se i od kuda uopće piše o tome što se sad tamo događa po selima oko Knina, Drniša i tako dalje, po Lici, na oslobođenom području. Tada je zapravo Feral, uz Hrvatski helsinški odbor, i Međunarodni Crveni križ jedino mjesto gdje su ti ljudi dolazili. Rodbina ljudi koji su tamo zlostavljani. Dođe vam čovjek čijem se ocu i majci, koji su ostali tu, koji nisu izbjegli u Srbiju nakon Oluje, ostali su tu, pa ih oslobodioci ili netko u ime oslobodioca maltretira. Osjetite se zapravo strašno. Vi ste tu samo novinar. Tu ste u nekakvoj redakciji. I strašno je što taj čovjek nema nikoga osim vas, kome to može ispričati. To je zapravo strašno. U svoj toj euforiji, vjerojatno ih nisu htjeli saslušati ni susjedi, ni prijatelji. Nitko u početku nije htio vjerovati da se događaju zločini, da se događa pljačka širokih razmjera. Iako su svi mogli vidjeti ljude koji nakrcani dolaze, skupljajući ratni i poratni plijen. Nitko nije želio vjerovati da kuće gore. U početku je ljudima bilo lakše povjerovati da je to Feralova izmišljotina, traženje dlake u jajetu, jer eto, želimo, pošto-poto biti drugačiji ili imamo još neke mračnije pobude protiv Republike Hrvatske i pobjedničke vojske. Jeste li Vi samo bili izloženi nekakvoj vrsti nasilja? Fizičkog ili... Ne. Za divno čudo. Bilo je, naravno, dobacivanja, prijetnji, provokacija po gradu, ali baš da netko nasrne na mene, ipak se nije dogodilo. Jeste li bili svjedokom direktnog kršenja ljudskih prava ili nekog nasilja ili slično? Kako? Direktno? Pa naravno. Kad ste ratni reporter, onda to vidite. Jedna od... Na samom početku rata, u Slavoniji, u Čepinu kod Osijeka je jedan od užasnijih prizora. Neki tip u maskirnoj uniformi. Gardist. Iako uniformi tada, bilo ih je raznih. Neke kupljene u C&A, neke obučene samo jednom za proparadiranje, neke naravno i ozbiljne. Nasred ceste cipelari policajca. Policajca u uniformi MUP-a Republike Hrvatske. Ubija ga od batina. Nogom u glavu. Zaustavljen je promet. Vozači su ili izašli ili sjede u autima. Nitko se ne usuđuje to zaustaviti. Nitko se ne usuđuje to zaustaviti. Ovaj je potpuno izvan sebe. Naravno, tu smo epizodu Viktor Ivančić, koji je također bio svjedok toga i Željko Maganjić, fotoreporter, mi smo tu epizodu opisali. U jednoj od reportaža iz Slavonije. Pitao sam par dana poslije Kramarića, gradonačelnika Osijeka, zna li za to. I o čemu se zapravo radilo? Kaže: "Znam." Šta je bilo? Baraba, sitni kriminalac, kojem se ovaj policajac prije rata zamjerio po službenoj dužnosti. Ovaj je sad našao priliku da mu se osveti. Naravno, na pitanje: "Kako to mislite riješiti?" suvislog odgovora nije bilo. Bar ne onog koji bi bio upotrebljiv u praksi. Koje su bile svjetle točke u Splitu tih godina, ratnih? Općenito '90-ih ali evo govorimo o toj nekoj '91. do '95. Pa bilo je... Znate ono, u ratu, kao što neki ljudi pokažu svoje sve najgore lice, najgore strane svog karaktera, tako neki ljudi najbolje od sebe. Kad su izbjeglice iz Bosne dolazile '92., kad je tamo počeo rat. Pa su tu lutali. To je najnormalniji prizor bio tu da ih ljudi dovedu doma. "Što ćeš spavati tamo u dvorani?! Dođi." Toga je stvarno... Kao što je bilo ovih brutalnosti prema građanima Splita, okretanja glave od toga što se događa, tako je bilo i kontraprimjera. Bilo je primjera te ljudske solidarnosti koja nije samo poza. Da čitava priča ne bude patetična, pobrine se majstor Život. Split nije bio grad na... Nije bio grad u ratu. Nije bio na crti fronte. On je bio nekakvo predgrađe rata. I tu su divljali ovi pozadinci. Oni su uvijek gori od ovih na prvim crtama. Ali, bilo je tih mračnih godina je u gradu bilo i veselo, jer se to ne bi moglo preživjeti. Što Vam je pomoglo preživjeti rat? Prijatelji i Stefanel. Feral i Stefanel. Stefanel kojeg je tad držao Miro Bogdanović. Gdje se i pod uzbunama i u zamračenom gradu, ljudi su se skupljali i tu je bio nekakav ventil i za druženje i za zajebanciju, za pijanke. Za sve što vole mladi. Biste li mi mogli usporediti, po bilo kojem osnovu, Split danas, Split '90-ih i Split '80-ih. Po bilo kom osnovu, je li to opušteniji grad, tolerantniji? U kom momentu. Ukratko. Pa naravno, '90-ih je bio najmračniji. Zapravo. Tu mi nikad nije bilo jasno. Ti neki ljudi, zašto osjećaju toliku potrebu da demonstriraju svoje domoljublje, patriotizam, kroz nasilje, kroz ponižavanje drugih ljudi. I zašto se oni osjećaju pozvanima da se ponašaju onako kako se ljudi iz gradova koji su stvarno stradali, ljudi iz Vukovara, Dubrovnika, Zadra i tako dalje, nisu tako ponašali. Tako da čak mislim, cijela ona priča '95., kao tko je palio kuće, tko je maltretirao starce po selima, tko je pljačkao... Eto, to su ljudi kojima se to isto dogodilo '91. kad je uspostavljena paravlast u Krajini, pa eto, oni su se sad osvećivali. Mislim da tu nije bilo pitanje osvete. Mislim da su rijetki slučajevi da netko kome je spaljena kuća da će spaliti nekom drugom. I na jednoj i na drugoj strani mislim da su to radili samo siledžije i piromani. Razbojnici. Tako da '90-ih se čovjek Splita sjeća uglavnom po tim nekim mračnim stvarima koje su se događale. Iako, naravno, postoje i kroz Slobodnu Dalmaciju i Feral, kroz lik i djelo Nikole Viskovića, Tončija Majića, Mira Bogdanovića i svih ljudi koji su ostali ljudi. Postojao je otpor. Otpor tom infektivnom ludilu. A '80-ih, Split je bio grad čije se takvo potonuće baš i nije moglo naslutiti. I mislim da će se dosta dugo oporavljati od svega toga. Nije problem što se stereotipno govori. Promjena stanovništva, došli divlji, istjerali pitome. Nisu došli divljaci ni od kuda sa strane. Bili su tu. Ovi koji su podivljali, podivljali su tu. Nisu donijeli ni iz Bosne, ni iz Hercegovine, ni iz Dalmatinske Zagore, ni sa otoka. Ni sa Australije i Novog Zelanda. A Split ovih godina nultih. Zbunjeno mjesto. Grad koji se u predatorskom kapitalizmu ne može snaći. Dobro, nije izuzetak po tome. Ali mislim da se ovdje neke stvari žešće osjećaju. I na kraju krajeva loše gradske uprave, kroz tih 20 godina, su utrle put ovoj karikaturi od vlasti koju imamo danas. I kad danas čujete Split, bojim se da je prva asocijacija, čak ne ni Hajduk, nego Kerum. Mrduša Donja. Mrduša Donja rekoh. Kad je po vašem mišljenju završio rat? Pa nije završio. Mislim da nije završio. Ljudi se manje-više ponašaju kao da još uvijek traje. A završiti će, možda, jednoga dana, kad i ljudi u Hrvatskoj, ljudi u Bosni, Srbiji, svugdje gdje se rat događao, odluče - naravno to ne dolazi preko noći i to ne dolazi odlukom- kad budu u stanju saslušati druge ljude, iskustva drugih ljudi. Kad budu u stanju dovesti u pitanje ono što im se tumačilo kao dežurna istina, kad budu u stanju pogledati jedni druge u oči i normalno razgovarati o tome. Mislim da je napravljeno jako malo. Skoro pa ništa da se to dogodi. Sve državne vlasti manipuliraju onima koji su u ratu najgore stradali. Svi plakatiraju samo svoju nacionalnu patnju, samo svoje žrtve. Svi traže samo svoje nestale. Dobili smo, već su ponikle i prve generacije koje su potpuno formirane u tim sistemima, koje se ne sjećaju ničega prije, koje nemaju ovo usporediti bilo s čime. Osim s nečim što se događa ovog trenutka vani. Ali to su neka potpuno druga iskustva. Znači, oni tu paralelu ne mogu napraviti - sa '80-ima, '70-ima i tako dalje. Njih se uči da na sve gledaju iz nacionalno-religijskog identitetskog ključa, da kroz to tumače sve. Taj sistem razmišljanja je dosta teško razbiti, kad već okošta. Tako da mislim da bi nam jedna poštena povijest, ali svega što se zbivalo od '91. do kraja rata, pa i do danas, jer manipulacije ratom ne prestaju, mislim da bi to tek bio nekakav početak. Da bi to bio nekakav početak. Nisam siguran u kolikoj su mjeri ljudi koji su to proživjeli zainteresirani za to. Ili su umorni od svega. Prošl0 je 15 godina od rata. Njih život tare drugim sredstvima. Osiromašeni su. Isponižavani su na sve moguće načine. Tako da te ratne priče se možda više i ne žele hvatati. Koliko će ona zanimati mlađe generacije, to je pitanje. Nadam se da možda dođu neki znatiželjnji od nas. Otvoreniji od nas. Koliko zanimaju Vašu djecu konkretno? Pa zanimaju ih. Možda zbog toga što se o tome u kući priča, što se to komentira, što ja o tome i pišem i pjevam. Što je ta priča nekakav sastavni dio i mog ovog što radim u novinama. I ovoga u Melodijama borbe i pretvorbe. Tako da su oni to... Oni to imaju doma iz jednog kuta koji nije uobičajen. Druga djeca to uglavnom nemaju, pa ih možda zato više zanima. Meni je tu zanimljivo samo da njihovu znatiželju i otvorenost prema tome potaknem. Da im nitko ne prodaje svoju šuplju priču i dežurno tumačenje, samo jednu stranu. Toliko. Ja Vam zahvaljujem na razgovoru. Hvala vama. Jesam vas udavio? Ne. Bilo je dobro. Ovo režite, kratite kako vas...