Transkript
[tišina]
Gospođo Biserka, na početku
još jedanput Vam se
zahvaljujemo što ste pristali
na razgovor s nama.
Zamolio bih Vas da se predstavite imenom i prezimenom,
datumom i mjestom rođenja.
Biserka Momčinović, 09.12.1946.
Rođena sam u Zagrebu.
Možete li nam još reći Vaše zanimanje
i čime se bavite danas?
Ja sam danas umirovljenica.
Godinama sam radila u komercijalnim
službama jedne velike firme u Zagrebu.
Od 90-ih godina sam
aktivistica za ljudska prava.
I mislim da je to najznačajnije
o mojim aktivnostima.
Možete nam reći nešto
o porijeklu Vaše obitelji?
Odakle potječu Vaši roditelji,
čime su se bavili, znate li možda?
Moji mama i tata su porijeklom iz sela
Donja Kupčina kod Jamničke Kiselice, bliže.
To je hrvatsko selo.
Bili su poljoprivrednici.
Ali je tata vrlo rano, negdje krajem
20-ih godina prošlog stoljeća
postao član Komunističke partije.
Tako rano?
-Da. Moj otac je rođen početkom 20. stoljeća.
Moj otac inače ima 104 godine.
Još je živ.
Moji roditelji su bili nosioci
partizanske spomenice.
Moje sestre su, starije od mene, cijeli rat
provele uglavnom u zbjegu.
Djevojčice od 6 i 4 godine su prvi put
'42. godine iz hrvatskog sela pobjegle
na Kordun da se spase od ustaša.
To je dosta obilježilo
negdje moj život.
Na koji način?
-Na taj način što ustvari sam stalno živjela s
nekakvom borbom za pravdu,
za radničku klasu, za druge.
I s druge strane sestre su imale
dosta veliki strah od bilo kakvog rata
i podsjećanja na rat. Tako da mi je uvijek
bilo to nekakva dvojba unutar mene.
Kad je moj otac znao pričati herojske
priče, a moje majka i sestre su imale
drugu priču. Priču patnje, straha.
Mama mi je bila zarobljena.
Osuđena na smrt od strane ustaša.
Vaši i otac i majka su sudjelovali
u partizanskom pokretu?
Oboje su nosioci
partizanske spomenice.
To znači da su od '41. bili aktivni
u borbi protiv fašizma. Tako.
Što su Vam otac i majka pričali o svom
sudjelovanju u Drugom svjetskom ratu?
Sjećate li se možda nekih...?
-Mislim da im je bilo potpuno jasno da
je to jedno ogromno zlo koje
treba spriječiti. Oni su bili Hrvati.
Nisu možda bili osobno ugroženi.
Ali su smatrali da trebaju sudjelovati.
Za njih je bila vrlo jednostavna priča.
To se nije moglo desiti bez njih dvoje.
Pa makar i po cijenu da su
im i djeca, kćerkice, morale
krenut' zajedno s njima
tražiti spas negdje.
Jer one su uglavnom bile
na oslobođenom području.
Negdje gdje je bilo tog trenutka
oslobođeno područje, tamo bi one bile.
Spomenuli ste da ste vjerovali u
radničku klasu i u radničku borbu.
Jeste li Vi postali aktivni u Komunističkoj,
odnosno Socijalističkoj partiji Jugoslavije?
Ja sam u jednom momentu...
Dugo nisam, onda sam u jednom momentu,
kako sam radila u firmi godinama,
odlučila da se učlanim u
Komunističku partiju, Savez komunista Jugoslavije,
jer sam mislila da na taj način
mogu bolje pomoći i
nekakve ideje svoje provoditi.
Ali ja sam bila de facto samo članica.
Nikakvih tu daljnjih ambicija nisam imala,
nego sam uglavnom bila vrlo aktivna
kao samoupravljačica
u radničkim savjetima.
Cijelo vrijeme sam se kroz taj moj radni
staž nametala kao žena koja propituje,
koja postavlja pitanja. I samim tim,
postavljajući nezgodna pitanja, bila sam od
većine izabrana za
predsjednicu radničkog savjeta.
U jednom momentu bila sam
predsjednica radničkog savjeta firme
koja je brojila 7 tisuća radnika.
O kojoj je firmi riječ?
-Monting.
Da li Vas je to Vaše propitivanje,
postavljanje nezgodnih pitanja možda
neki put dovelo u sukob s postojećim strukturama?
-Vrlo često.
Uvijek postavljanje pitanja i
želja da se nešto unapredi ili
napravi u korist radnika
je i pitanje sukoba.
I zbog toga sam na kraju bila
negdje krajem 80-ih godina napustila firmu.
Jer su se naprosto desile
situacije koje će se kasnije desiti
i na razini Jugoslavije.
Da smo mi imali sve strategije i
razvojne politike kako ćemo dalje zajedno.
Da bi nakon što smo,
to su bile neke procedure,
mi kao radnički savjeti
imenovali direktore.
Ti isti direktori pojedinih, tada OUR-a,
Organizacija udruženog rada,
su donijeli odluke o ekonomskoj isplativosti
izdvajanja iz velike organizacije.
Tako da je naprosto došlo do
raspada organizacije na puno manjih.
7-8, ne znam koliko
samostalnih jedinica
koje su kasnije, za 2-3
godine sve privatizirane.
I mislim da je tu isto pitanje
načina na koji su privatizirane.
Ja sam bila osobno povrijeđena.
I nisam htjela nastaviti rad u tim firmama.
Mogla sam u bilo kojoj.
I nisam kupila ni jednu dionicu.
Kad ste ušli u Partiju,
sjećate li se možda godine?
Negdje '76, tako nešto.
Kad sam bila 30-godišnjakinja negdje.
Mislite li da su u Jugoslaviji radnička
prava bila u potpunosti ostvarena?
Ne mislim da su bila u potpunosti ostvarena.
I ono što je bilo ustvari loše za
samu radničku klasu je to
da ih je dobila na tanjuru.
Jer je vlast bila kao radnička
i de facto naši radnici se nisu morali boriti
niti za beneficirani staž, niti su
se morali boriti za stanove,
niti za socijalno i zdravstveno osiguranje.
Ili za besplatno školstvo.
Oni su to dobili od vlasti na tanjuru.
Upravo zato mislim da je
naša radnička klasa danas
tako lako izgubila stečena prava.
I da se ne zna ni dan-danas
borit' za radnička prava.
Mi se još uvijek borimo,
i sindikati, za radno mjesto.
I pogodujemo poslodavcima.
I spremni smo 3 godine raditi bez plaće.
Još uvijek je taj mentalitet
da će netko drugi nama.
Mislim da smo imali vlast koja nam
je omogućila određene beneficije.
Ali nas nije odgojila da se
borimo za te beneficije.
Zato smo sad dobili, kroz ovu
privatizaciju, ili kako li se to već zove,
to da smo ostali bez imovine,
bez utjecaja na ikakvu politiku.
Ako uspoređujete to razdoblje i danas,
možete li usporediti Vaša viđenja
samoupravnog socijalizma tada
i danas, jel' se razlikuje?
Jeste li promijenili mišljenje?
Mislite li da je to bio dobar sistem?
Što ide dalje, mislim da je bolji.
Što ide dalje, mislim da je bolji,
pogotovo promatrajući danas nove kapitaliste
koji od ovdje Tvornice duhana Rovinj
pa nadalje svu moguću akumulaciju
raspodjeljuju između njih par.
Tako da će jedna osoba ove godine
dobiti oko 260 milijuna kuna,
što je ravno proračunu Istarske županije.
Oni ničim nisu obvezni ulagati u
zajednicu u kojoj se ostvaruje taj profit.
I kao i svi ostali kapitalisti u bijelom
svijetu, oni će ići tragom jeftinije
radne snage, sirovine i vjerojatno
svoj akumulirani kapital ulagati
'ko zna gdje u svijetu.
To je isto pitanje, u što?
Dok mi ovdje u lokalnoj zajednici ili na
nivou Hrvatske itekako znamo što
su nam potrebe. Od vode, zbrinjavanja
voda, čuvanje voda pa na dalje.
Mi smo netom prošli strašnu sušu.
I ova kiša koja je pala
nije nam ništa donijela dobro.
Nije dostatna za zadovoljiti
neke potrebe i apetite.
Mislite li da je u samoupravnom
socijalizmu ta raspodjela
akumuliranog kapitala bila pravednija?
I sad, ovog trenutka, ova akumulirana
sredstva kojima država raspolaže,
naša sredstva, iz PDV-a.
Svako toliko su pritisci iz različitih
sektora da im se pomogne.
Da im se pomogne zbog suše, zbog
cijene žitarica, zbog cijene sirovina.
I opet se radi nekakvo ulaganje u nešto.
Onda se znalo. Imamo energetski,
ovaj, onaj proizvodni potencijal
koji želimo unaprijedit'. Mi danas
nismo sigurni u što idu ta sredstva.
Čitav niz grana koje se u prošlom sustavu
razvijao, od tekstilne pa na dalje,
danas ne može dobiti ni
kunu podrške ili vrlo malo.
Onaj ostatak ostataka tekstilne industrije
u kojoj su uglavnom radile žene.
I gdje su danas te žene?
Na burzi.
Jer više nemamo ni proizvodnju tkanina,
niti normalnu proizvodnju
odjeće i obuće koju smo imali razvijenu.
Dakle, negdje smo imali na razini potreba
ono što je država smatrala da joj treba.
Mi smo danas sastavni dio kapitala,
odnosno univerzalnog tržišta.
I zbog toga nam više vlastita
proizvodnja valjda ne treba.
Što nije istina. Vratit ćemo se natrag,
meni se čini, upravo uspoređujući današnje
intervencije i negdašnje intervencije,
smatram da je onda bilo pravednije.
Spomenuli ste da ste ušli u
Partiju negdje sredinom 70-ih.
To je nekoliko godina nakon MASPOK-a,
odnosno hrvatskog proljeća.
Kako to da ste se baš tada
odlučili učlaniti u Partiju?
Jeste li pratili zbivanja vezana uz
MASPOK, odnosno hrvatsko proljeće?
Pratila sam i mislila
sam da nije dobro
način na koji se oštrice
upućuju na nekog drugog.
Što će reći, oštrice su se
upućivale na Beograd.
I dizale međunacionalne netrpeljivosti
i tenzije zbog nekih drugih ciljeva.
Dobro, MASPOK pokret je rezultirao
ipak usvajanjem Ustava iz '74. godine,
kojim je de facto Hrvatska dobila
elemente svoje državnosti.
Tako da MASPOK pokret je
uspio ostvariti svoj cilj.
Ja nisam bila pripadnica MAS pokreta
i nisam gledala na njih dobro
upravo zbog toga što su metode kojima
su se služili bile za mene neprihvatljive.
Kakvo je bilo Vaše mišljenje
o Ustavu iz '74?
I o davanju veće samostalnosti
republikama i pokrajinama?
Pa isto tako. Ustvari, s jedne strane
je dobro da što je više moguće lokalno
i čak još lokalnije od države i lokalne
zajednice raspolažu onim što su proizvele,
što je rezultat njihovog rada.
S jedne strane, u tom ekonomskom
dijelu, mi se činilo O.K.
A s druge strane mi se činilo u osnovi O.K.
I kroz rad Skupštine Jugoslavije,
gdje su se ipak morali bistriti
ti različiti interesi
i sukobi koji unutar društva postoje.
Mislim da je, generalno uzevši, bio O.K.
A na ulogu Tita u bistrenju
tih različitih interesa
i toj nekoj konačnoj odluci
koju bi on uvijek donosio?
Kako ste gledali
na njegovu ličnost?
Isto tako, dvojako. S jedne strane sam
mu priznavala čitav niz dobrih stvari,
univerzalno na međunarodnom polju.
I našu poziciju koja je u odnosu na
cijeli Istočni blok bila daleko bolja,
od sviju nas. S druge strane sam
mu priznavala, i cijelom tom partijskom
rukovodstvu, onu ismijavanu sintagmu:
"I bratstvo i jedinstvo, i zjenica oka..."
Smatrala sam da, s obzirom da sam
tako odgojena, nije mi nacionalnost
neka prednost ili nedostatak, smatrala
sam da su to dobre osnove za život u
višenacionalnoj zajednici.
Spomenuli ste ismijavano
bratstvo i jedinstvo?
Često se to sada ismijava i tako.
To je predmet pomalo poruge.
Ali meni se činilo da je
to jako dobra ideja.
A njegove intervencije s
početka sam doživljavala kao...
Njegove intervencije u političke krize
Hrvatske, Srbije, liberali, proljećari?
To ili?
-Pa da.
Prvo, generalno njegove govore sam
doživljavala kao govore koje smo čitali
jer je uvijek bila neka pozadina,
nešto što se dešavalo.
S druge strane, vezano uz proljećare,
i Latinku Perović i ostalo, bila mi je
ružna spoznaja da nekako on sada
više nije dorastao tim novim trendovima.
I da bi bilo bolje, tada sam već,
ustvari dosta prije sam razmišljala,
zašto ubrzo nakon završetka
Drugog svjetskog rata nije otvorio
politički pluralizam, da bi
nas se riješio ovih tenzija.
Ja sam si mislila, da smo
to njegovali, sad bi
puno različitih stranaka ovdje živjelo
i djelovalo. I ne bi bila takva tenzija.
Tako sam si mislila.
"Ej stari, zašto nisi?"
A smrt Josipa Broza, kako je utjecala
na Vas, kako ste ju doživjeli?
Teško. -Sjećate li se tog dana?
-Sjećam.
Ustvari je ispalo, bez obzira koliko
se mi znali smijati ili neke stvari
oko njega pričati, vicevi i tako dalje.
Bilo mi je teško kad je umro.
I malo sam se uplašila.
-Čega?
Uplašila sam se, s obzirom da sam
bila svjesna da je to ipak kult ličnosti,
kako će uopće funkcionirati ta predsjedništva
i te savezne i republičke vlasti
i koliko će dugo trajati Jugoslavija.
Da li ste u 80-ima bili zadovoljni
strukturama koje su naslijedile Tita
i saveznim, u prvom redu
saveznim, strukturama?
Mislite li da su bile dorasle
izazovima koji su se pojavili,
ekonomskim i političkim u 80-ima?
-Pojma nemam, stvarno.
Čini mi se da ne, naravno.
Bila je to velika razlika u odnosu
na djelovanje dok je on bio
i njihovo djelovanje nakon.
Prvo su česte bile smjene.
Mislim da su oni godinu dana predsjedavali.
Tako da de facto nismo mogli ni zapamtiti
koji je sada predsjednik Predsjedništva.
S druge strane, funkcioniralo je,
ja znam, u privredi, mi smo redovno
imali sastanke u Saveznom izvršnom vijeću
zbog nekih stvari koje su nam bile važne.
Privrednici su se sastajali. Ovaj
drugi dio je funkcionirao kao i prije.
Privreda recimo, zajedničke
aktivnosti koje su bile.
Sjećate li se ekonomske krize
sredinom 80-ih u Jugoslaviji, za vrijeme
mandata Milke Planinc?
-Sjećam.
Kako ste to doživjeli?
Čega se sjećate iz tog vremena?
Što mislite o Milki Planinc kao o jedinoj
ženi na čelu jedne socijalističke države?
Jeste li imali poseban, drukčiji
odnos prema njoj zato što je bila žena
nego prema nekim drugim
aparatčicima iz partijskog sistema?
Pravo zapravo, bilo mi je drago
da je Milka Planinc predsjednica.
Bilo mi je teško kad su je svi napadali.
Nisam znala za što je sve napadaju
jer je bila lista dosta dugačka.
A znam posljedice. Par-nepar,
ima struje-nema struje i tako dalje.
Sjećam se da smo mi
tada znali dolazit' u Poreč.
Začudo, u Poreču je bilo svega
čega u Zagrebu nije bilo.
Jer je Poreč i rivijera očito uspijevala
dobivati od nekud višak proizvoda.
Od kave, deterdženta pa nadalje.
Nije bio problem samo par-nepar,
nego je bilo problem sa deterdžentima,
s nabavkom kave u Zagrebu.
Sjećam se da smo išli,
to je bila jurnjava.
Došla sam u Poreč i pala u nesvijest.
Tu je bilo svega.
Bilo je vode iz Sarajeva, mineralne,
čokolade od svuda. Čudo.
Dakle, nekako je stizalo negdje.
Očito da je neka ideja bila
da se turizam treba opskrbiti.
Bili ste u jednom trenutku spomenuli
da Vam nacionalni identitet nije bilo
nešto čemu ste pridavali veliku važnost.
Je li to bilo tijekom čitavog razdoblja Jugoslavije tako?
-Da.
Je li Vaša obitelj bila vjernička?
-Ne.
Jeste li pridavali bilo kakvu važnost religiji?
-Ne.
Ne. Moji su roditelji bili ateisti.
Čak i baka nije bila neka vjernica.
I krug oko mojih prijatelja
i najuže obitelji su ateisti.
Tako da se nisam ni sretala.
Uglavnom sam se sretala s Hrvatima ateistima.
U 80-ima ste pratili političke događaje
i na razini republike i na razini federacije.
Što ste mislili o usponu Miloševića na vlast od sredine 80-ih na dalje?
-Strašno.
Ne znam kako bih to rekla.
To je bila jedna...
Kod mene osjećaj i gađenja i
i nelagode i straha i nerazumnosti.
I politike koja se upotrebljava u...
Politika je za mene ipak jedna pristojna
djelatnost koja je za opće dobro.
Nešto ćemo djelovat' u zajednici,
pa da nam svima bude dobro.
Tako da je to bilo
za mene jedna strašna...
Strašne su to vijesti bile od svuda.
Od onih revolucija njegovih i
podizanja naroda i tako.
A o usponu Tuđmana
na vlast u Hrvatskoj?
Kad je Tuđman pobijedio, odnosno
kad je počelo višestranačje, ja nisam
mislila da će Tuđman pobijediti
ispočetka, ali poslije sam...
Neposredno prije izbora, znam da smo
se razgovarali u nekom društvu i da sam
ipak zaključila da će Tuđman sigurno
pobijediti, jer sam dosta išla van Zagreba.
Jer ljudi u Zagrebu imaju utisak,
imaš utisak varljivi da smo svi tu negdje
po prilici isti. Da je ipak to nekakvo
okruženje u kojem možemo
živiti različite ideje.
Međutim, na selima i okolo
sam vidjela da je...
Osjećala sam taj strašan hrvatski naboj
koji je on pokupio u svoju stranku.
I ostale su hrvatske stranke, ali nisu
uspjele toliko pridobiti glasova birača.
Jeste li tada već mislili da će doć' do rata?
-Da.
Jesam, mislila sam da će doći do rata.
Zbog razloga što je Tuđman u
svojim govorima i čitav niz političara
bili dosta isključivi prema Srbima,
zbog toga što su inzistirali na
tome da se iz Ustava izbrišu
Srbi kao konstitutivni narod.
Što je vjerojatno većinu njih
povrijedilo i dovelo u situaciju da se
počnu uspoređivat sa '41. godinom
i strahom od nekakvih represija.
Tako da, mislila sam da će bit'.
Nije bilo nekih naznaka,
svi smo mi tu sebi svoji.
Svi građani koji ovdje žive su dobrodošli
i svi će imat' jednaka prava
i državljanstvo odmah.
I svi smo mi tako...
To se vidjelo i ovdje i svagdje.
Vi ste tada već živjeli u ...?
-Još sam bila u Zagrebu kada se doneo Ustav i
zakon o državljanstvu.
Postoji li neki određeni trenutak
u kojem ste shvatili da je počeo rat,
da je, evo, sad zaista počeo rat?
Pa ne znam.
Bilo je dovoljno tih incidenata
od momenta kad se Slovenija,
kad je u Sloveniji počeo rat i
kad su se granice počele nadizat'.
Ja znam da smo mi, jedna grupa,
htjeli ići na slovensku granicu.
Neka ne zatvaraju granice.
Što? Što će nam granice? Kome još služe granice?
Jeste li otišli?
-Nismo otišli zato što je vojska već zaposjela granicu.
Čuli smo informacije.
Suprug i ja smo bili
otišli u Vojnić.
Imali smo neke poznate tamo,
malo porazgovarat' s ljudima.
I vidjeli smo da je pak tamo
strašan strah i netrpeljivost.
Vojnić je 92 posto bio naseljen Srbima.
Ne znam koliko ih ima danas.
S druge strane, vidjeli smo ovdje
nadizanje tako jako tenzija.
Tako da smo shvatili. Ne mogu reć'
kojeg momenta sam znala da je rat tu,
ali sam znala da je to rat.
Jeste li imali puno kontakata sa
stanovništvom hrvatskih Srba
koje je živjelo na području
što će postati Krajina?
Jesmo. Jer, recimo, ovo
rodno selo mojih roditelja
Kupa dijeli od sela Prkos i tako.
Samo Kupa dijeli. To su Srbi s druge strane.
To su bili tatini i mamini prijatelji.
I ovdje, s karlovačke strane,
znači od Vojnića isto,
smo imali dosta poznatih nekih ljudi.
Ja se sad više ne mogu ni sjetit' kako
se zovu, ali uglavnom smo išli malo
obići, da vidimo što ljudi misle.
Jesu li u strahu i tako.
Iz Zagreba su stizale tada grozne
vijesti o otpuštanju s posla, pritiscima...
Uglavnom, osjećalo se.
Čime ste se Vi tada bavili? Živili ste u Zagrebu?
-Da.
Ja sam se tada, ustvari,
ja i nećak smo imali neki mali biznis.
Međutim, s obzirom da je...
Tržište i mogućnosti komunikacija su
se svakim danom sve više smanjivali.
Mi smo morali, k'o veliki biznismeni,
odmah, naravno, ključ u bravu.
Nismo mogli nastaviti s radom.
Tako da sam ja de facto bila valjda na burzi tada.
Da. Bila sam na burzi, nezaposlena.
Kad je počeo Vaš
aktivistički rad, mirovnjački?
Negdje se ja tako, aktivizam, žene,
vezujem uz grupu Trešnjevka.
Tu sam počela. Odlazila sam,
ustvari, na njihove tribine.
Pa sam sjedila zajedno s njima kad su
one razmišljale o S.O.S. telefonu i
podršci ženama.
Pa sam onda preko...
Suprug je u potrazi za
što ćemo sad...
Nekako smo shvatili da smo
mi manjina. Mi bismo željeli mir.
A nemoguć je mir kad su svi
oko tebe željni nekakvog rata.
Najedanput susjedi hodaju s
pištoljima, nepristojno, po gradu.
I to je dozvoljeno.
Postalo je dozvoljeno da se pištolj vidi.
Osobe, civili, su vjerojatno i prije
imali mogućnost nosit' pištolje.
Ali pištolj se nije smio vidjet'.
Prestrašne nekakve situacije.
Onda je suprug odlazio
na sastanke UJDI-ja.
Tamo smo se upoznali i s aktivistima
kao što su Srđan Dvornik, pa Vesna,
Vesna Teršelič, na drugi način
Đurđu Knežević, Aliju Hodžića.
Čitav niz ljudi koji su nekako još
željeli da daju svoj doprinos
da se proba sačuvat' mir.
Tako da je, recimo, Srđan Dvornik došao
kod nas s poveljom Antiratne kampanje,
da ju potpišemo. Mi smo ju,
naravno, odmah potpisali.
Ja sam ju sva sretna nosila.
Tražila sam, ustvari, informacije.
Dolazila u Antiratnu kampanju
bez obzira gdje ona bila.
Jer su se oni ispočetka jako selili.
Pamflete njihove nosila po gradu, dijelila.
Na taj način sam se nekako uključila
u aktivnosti već organiziranih ili
poluorganiziranih struktura,
kako bih ustvari sebe održala.
Jer ja sam mislila u jednom momentu, toliko
sam se opirala ratu, da ću ja poludit'.
Mislim, kako? Zar mi da idemo ratovat'?
Da ja moram ići ratovat'?
Da moj suprug, koji ima 45 godina,
mora ići u rat da bi išao nekog ubit'?
Tako da smo baš bili
u intenzivnoj potrazi.
Pronašli smo određene strukture
koji su bili istomišljenici.
Uvek velim da koliko sam ja možda
doprinijela, ne znam koliko sam, nekome
i pomogla, ali ta aktivnost je
meni pomogla da opstanem uopće.
Kako je tekao dalje Vaš angažman
oko Antiratne kampanje?
Uglavnom, ispočetka smo zaprimali sve
moguće informacije oko deložacija.
I sudjelovala sam u nekim deložacijama,
na dogovorima kako ćemo pomagat' ljudima.
U GOLJP-u također smo razgovarali
kako mi možemo pomoć' ljudima
koji ostaju bez državljanstva,
koji ne mogu dobiti državljanstvo,
pa time niti jedan izvor
socijalne pomoći,
kojima se atakira na imovinu
zbog ovog ili onog razloga.
Napravili smo neki osnovni koncept,
što ćemo sada prvo raditi.
Dakle, otvaranje ureda, primanje informacija
i probati pomoći konkretnim osobama,
koliko je to moguće. Uz pisanje,
dopisivanje s nadležnim ministarstvima.
Da stvorimo nekakvu klimu,
da je to nedozvoljivo ponašanje.
Tako smo, kroz zaštitu ljudskih prava,
doprinosili nekakvom "ajde-ajde" miru.
Spomenuli ste deložacije, da ste
prisustvovali na nekoliko deložacija.
Možete li opisati kako je izgledala deložacija?
Na jednoj deložaciji na kojoj
sam bila bilo nas je puno.
Bilo je puno žena obučenih u crno.
Sjedili smo po podu i držali smo
se za nekakve radijatore
ili nešto, da nas nitko
ne može izbacit' van.
Kako ste dobili informaciju da se
baš na tom mjestu, u to vrijeme
odvija deložacija?
-Netko mi je javio. I ja sam došla.
Neke od žena su pokušavale razgovarati
s Ministarstvom obrane, s policijom.
Pa je došao Zoran Pusić,
pa je on razgovarao.
U tom momentu, onda smo već imali
razmišljanja da netko oboli
da bismo odgodili odgodili deložaciju,
"dijete je bolesno" ili ne znam što.
Jer se ne može samo tako
deložirati bolesnu osobu.
Uglavnom smo tu deložaciju spriječili.
Sjećam se jedne deložacije koju
sam na temelju rješenja suda...
Čovjek koji je ostao bez
stana u Vukovarskoj ulici
i ja smo išli probat'
ostvariti to njegovo pravo.
Kad smo došli na vrata,
čuli smo da je buka unutra.
Onda je on, s obzirom da smo
mi bili sami, on je meni rekao:
"Dajte gospođo, siđite dole dvije
stepenice. Idem ja sam unutra.
Ako već netko mora nastradati,
neka to budem ja."
Ja sam se jako bojala.
Nisam bila spremna.
Tamo su bile naoružane osobe.
Čovjek se za desetak minuta,
i manje, vratio vani.
Nije mogao ući u posjed.
Kasnije je još Zoran Pusić pokušavao
pomoći. Nisam dalje bila u toku.
Jer ja sam tada uskočila zbog toga
što drugi aktivisti nisu mogli.
Bili smo sami i to nije bilo dobro.
Trebalo nas je biti više.
Bilo je vrlo opasno.
I nismo uspjeli.
Ne znam kako je čovjek na kraju završio,
da li je ostvario svoje pravo.
Vjerojatno je. Jer je on bio stvarno
pravi vlasnik tog stana.
Vlasnik, nosilac stanarskog prava,
koji ni po čemu nije smio,
osim što je bio Srbin pa su mu ušli
u stan i više nije mogao ući u stan.
Osim što su se u Zagrebu
događale deložacije,
kakva su se još kršenja ljudskih
prava događala u Zagrebu?
Prema ili pripadnicima obitelji
časnika JNA ili prema Srbima?
Najveći dio je koji se odnosio
na otpuštanje s posla.
Onda imamo one situacije vezano uz...
Ustvari, najveći dio je bio psihoza.
Ja sam stanovala u kvartu u kojem
je bilo dosta vojnih osoba koje su
imale stan svoj. Mogu Vam
reći da je to bilo,
baš se osjetilo da su ljudi u
kućama i ne miču se iz stana.
Da se strašno boje.
A s druge strane, u nekoj situaciji
na uglu, kod mjesne zajednice,
stoje 3 starija gospodina i govore.
Ja prilazim. Išla sam u tu mjesnu zajednicu.
I veli čovjek:
"Ovo sve treba iselit'."
"Izbacit', iselit'", pokazujući na kuće
u kojima su mahom bile vojne osobe.
Čovjek koji ima negdje osamdesetak godina
je u stanju tako nešto reći.
On ne može više ništa napraviti.
On nikom ne može nauditi jer bi
vjerojatno, kad bi zamahnuo rukom, pao.
Ali ima tu nekakvu unutarnju snagu i poriv
da određuje koga treba
iseliti iz grada, a koga ne.
Kako sam ja to čula, jer su oni bili
na ulazu, ja sam bila na ulazu,
ja sam im spočitnula da se od gospode
i sijedih glava ne bi trebalo tako očekivati
da takve presude donose na
ćošku između dviju ulica.
Onda su se malo pokunjili.
Od toga da ti u trgovini preko puta čuješ
da u toj i toj kući stanuje pukovnik JNA
koji je sigurno snajperista.
S obzirom da ja znam pukovnika, ja sam
otišla kod njega i rekla sam mu:
"Sused, tu u kvartu se tako priča."
A pukovnik, koji je bio pukovnik
nekakve vojne obavještajne službe,
veli: "Dobro, sad ću
ja nazvat' Tuđmana."
Dakle, on je imao sreću pa
si je bio dobar s Tuđmanom.
Ali što je bilo sa onima
koji si nisu bili dobri?
Jer razularena gomila kad hoda po
cesti i utvrdi da je razina spuštenih
roletna prenisko, taman dovoljna
da bi tu mogao bit' snajperista.
Čovjek je spustio roletne,
ali je ostavio ovol'ko recimo otvor.
Kako sam ja hodala, imala sam
psa i često sam bila vani.
To je bila moja mjesna zajednica,
znam sve ljude.
Dečki u crnom stoje i vele:
"Ono je sigurno tamo snajperist.
Pa 'oćemo pucat' po njemu?"
E sad, ja sam stvarno dosta često i
provocirala situacije, ali nisam mogla odolit'.
Ja velim: "Samo pucajte dečki, imat
ćete cijeli Izrael sebi na glavi.
To su naši Židovi. Poznati
zagrebački zlatar tu stanuje."
Ne znam više kako se zvao,
ali nema veze.
"Samo to napravite, imat ćete
židovsku državu na sebi, na glavi.
Napravit ćete incident."
Mislim da je bila više psihoza
sa snajperistima. To se jurilo
po gradu, to su oni pravili
predstave izvan sebe.
Na kraju krajeva, ja uopće ne znam da li
je bio i jedan evidentirani snajperista.
Koliko ja znam, nije.
Uglavnom smo, s obzirom da smo
suprug i ja bili bez posla, odlučili,
imali smo tu neku imovinu, otići u Poreč.
Definitivno smo napustili Zagreb.
Kad ste napustili Zagreb?
-'92. godine, sredinom.
I onda smo tu osnovali podružnicu
Građanskog odbora za ljudska prava.
Kakve su bile aktivnosti
podružnice GOLJP-a u Poreču?
Prvo su nam bile aktivnosti di smo
se javno oglašavali zbog određenih
povreda ljudskih prava. Organizirali smo
različite tribine o ljudskim pravima
u Umagu, Buzetu, Poreču,
Labinu, Rovinju, Puli '94.
Nakon toga je u Puli osnovan Homo.
To je udruga koje je
predsjednica bila Mirjana Galo.
I svraćaju pozornost:
A, na kulturu ljudskih prava
i B, na nas, da se nama
mogu ljudi obraćati.
Surađivali smo usko s Odborom
za ljudska prava iz Umaga.
Helsinški odbor je imao
tu u Bujama jednu točku,
jednog gospodina koji je radio za njih.
Tako da smo mi zajedno uglavnom imali
redovno sastanke i pokušavali pomoć' ljudima.
Najveći problem je bilo državljanstvo,
imovina, oduzimanje imovine,
pritisci zbog imovine, status stranca,
dobivanje uopće statusa stranca.
Jer što se dešavalo. Na ovom području je
bilo dosta ljudi koji su sezonski radili.
Oni su bili iz drugih jugoslavenskih država?
-Uglavnom tako, da, iz drugih država.
Kad je stupio na snagu
Zakon o hrvatskom državljanstvu,
proizašlo je da većina tih ljudi nikad
nije registrirana bila u MUP-u, u općini.
Da tu su živjeli i radili,
premda su imali radne knjižice.
I recimo, radnici Agrolagune
ili nekog drugog poduzeća,
dobivali su permanentni radni staž.
Ali u MUP-u nije bio registriran boravak,
jer Agrolaguna je imala neke svoje
smještajne kapacitete i tako dalje,
pa su ljudi došli u situaciju
da su ostali bez državljanstva,
da su bili prisiljeni otići iz Hrvatske.
Policija bi ih pokupila ondje, jer nisu
imali dokumente, odvela u Rijeku.
Iz Rijeke autobusima preko
Mađarske u Beograd.
Tu je bilo nekoliko nezgodnih situacija.
Nekoliko, puno nezgodnih situacija.
Mi smo za nekim ljudima jurili u
sabirni centar u Rijeku, ali ih
nismo uspjeli naći. Jer su ljudi pokupljeni,
a da nisu uzeli svoje osnovne stvari.
Pa smo im htjeli odnijeti
te stvari, neke novce.
Skupljali su se tu novci,
u Poreču, za njih.
Bilo je nezgodno zato što su to ljudi
koji su godinama živjeli ovdje.
Bilo je nezgodno ako je Albanac
koji je godinama živio ovdje i sada se
tamo kod Subotice isporučuje
srpskim snagama,
odnosno jugoslavenskim snagama.
Ali je Albanac.
Bilo je nezgodno jer se ljude, muslimane,
slalo u Bosnu, a ne znaš kuda.
Rat je bio u Bosni. Tako da smo mi svim
snagama nastojali da spriječimo te
otkaze boravka ili kako je to
službeno policija govorila.
Nastojali smo im pomoći dobivanjem
domovnica ili reguliranjem statusa stranca.
Međutim, kod reguliranja statusa
stranca je bilo vrzino kolo.
Ti si morao imati ugovor
da imaš gdje stanovati
i ugovor s poslodavcem
da ćeš kod njega radit'.
Da bi od ministarstva dobio
dozvolu za rad, stranac,
moraš imati reguliran status stranca.
Tako da smo se mi vrtili
u krug i nismo uspijevali,
većini ljudi nismo uspijevali pomoći.
Znam jedan slučaj da je čovjek
dobio od ministarstva rješenje
da mu se odobrava rad kod poslodavca
za, recimo dobio je u 3. mjesecu,
za prošlu godinu do kraja 2. mjeseca.
On je to rješenje dobio u 3. mjesecu.
Znači, nakon šta je već prošla ta
godina na koju se odnosilo rješenje.
Uglavnom, tu je bilo toliko administrativnih
zavrzlama i pritisaka administracije,
vlasti kroz administraciju,
na osobe koji nisu domicilni,
da je to bilo prestrašno. I većina ljudi
koja je bila tako izložena pritisku,
većina se nije održala.
I otišli su u svoj rodni kraj.
Osim toga nasilja koje se
prema njima vršilo od strane države,
jesu li postojale i neke međunacionalne,
međuvjerske tenzije u Istri?
Između Hrvata i ...? Pitam jer Istra često
slovi kao tolerantniji dio Hrvatske.
Pa Istra je tolerantnija. Osobe koje su
se uspjele održat', održale su se samo
zahvaljujući podršci
koju su im pružali drugi.
Institucije im, naravno, nikako
nisu pružale nikakvu pomoć.
Čak štoviše, onemogućavale su im da
ostvare elementarna prava da bi tu opstali.
Sad imamo tu jednu apsurdnu
situaciju da u Istri istovremeno
dok osoba drugoj osobi
pruža svaku moguću pomoć,
ipak i lokalne institucije ili firme,
kad dođu u poteškoću, a dolazile
su '91-'92, nije bilo ni
turizma i tako, u poteškoću.
Prvi na listi za otkaz
bili su ipak Srbi i Bošnjaci.
Oni su prvi dobivali otkaze ili su bili
degradirani na poslovima koje su radili.
Tako da bi uglavnom
onda ljudi i odlazili.
Jedino što je dobra situacija ta
da je ovdje u stanju opstati osoba,
a da nikakvu pomoć od države nema.
I službeno ne radi,
službeno nema zdravstveno.
Ali da je ona u stanju 20
godina uz pomoć susjeda,
Talijana, Istrijana, Hrvata, koga već,
domaćih ljudi, da ona opstane.
Jesu li i u Istri postojala otpuštanja s
posla početkom 90-ih, deložacije? -Da.
Postojala su otpuštanja
s posla i degradiranja.
Najviše vjerojatno u Puli.
A deložacije bilježimo najviše u Puli.
Ovdje bilježimo atak na
imovinu koju su vlasnici...
Ustvari, atak na vlasnike koji
nisu uspjeli regulirati državljanstvo.
Dakle, koji su tu službeno stranci,
a imaju dosta imovine.
Tu ide onaj vaninstitucionalni
dio pritiska različitih
polugangsterskih ili ne znam kojih
razina gdje se ljudima piše i govori:
"Otiđi u Mohač!"
Mohač je u Mađarskoj.
"I donesi 30 tisuća maraka
za svu svoju imovinu."
To su bili nekakvi pritisci. Mi smo
na te pritiske odgovarali na način
da bi organizirali nekakve kave, bdijenja
s tim ljudima da im pomognemo da
osobe koje su vršile pritisak
shvate da ti ljudi nisu sami.
U kolikoj mjeri su se te
stvari događale po Istri?
Deložacije, napadi na
ljude, na imovinu...
Sad bi trebalo malo vidjeti u evidenciji,
ali po prilici ovako.
Većina problema smo imali to statusno,
znači državljanstvo i stranci.
Potom je imovina.
Bilo je nekoliko ubojstava.
Bilo je nekoliko nestanaka
koje imamo evidentirane.
U Novigradu, gdje je policija pokupila
radnike, dečke koji su bili iz Bosne.
Oni su navodno trebali biti
odvezeni na Otok mladosti, Obonjan.
Tamo je bio UNHCR-ov neki centar
gdje su Bošnjaci ili izbjeglice.
Izbjeglički centar za daljnje slanje
ljudi u raznim smjerovima.
Oni su trebali bit' tamo valjda isporučeni,
međutim, gubi im se trag.
Bosanski Srbi.
Do kad je djelovala u Poreču podružnica
GOLJP-a koju ste vodili Vi i Vaš suprug?
Do '97. godine.
A nakon toga?
-Nakon toga smo registrirali Centar za građanske inicijative.
Jer smo vidjeli da bismo možda
kroz ove aktivnosti koje smo mi
provodili paralelno kao organizacija
za zaštitu i promociju ljudskih prava,
ali smo imali i veliko težište na
objedinjavanju ženskih organizacija.
Pa je od '96. godine, tu u Poreču su se
dvaput godišnje organizirali sastanci
ženskih nevladinih nenacionalističkih
mirovnih organizacija.
Kroz te aktivnosti, pa aktivnosti
protiv nasilja nad ženama
smo shvatili da bi možda bavljenje
samo ovim teškim stvarima
bilo dobro zamijeniti nekim drugim,
premda nam se uvijek vraćaju te teške stvari.
Kao bumerang, u ovom ili onom obliku.
I nasilje nad ženama se vraća dijelom...
Kad bi pogledali tu statistiku,
vidjeli bismo da su ispočetka
najčešće žene dolazile u naše urede
zbog čitavog niza drugih problema.
Kasnije su žene počele dolaziti zbog
nasilja nad ženama, nad njima.
Tako da imate nekakav pomak s
jednog prijavljenog nasilja na 16.
Značajan pomak u prijavljivanju
nasilja u obitelji.
A prethodno možda te iste žene,
neću reći iste baš osobe,
ali su uglavnom rješavale pitanje
egzistencije svoje obitelji.
Mislite li da se Hrvatska na pravilan
način nosila s posljedicama rata?
Mislite li da se i danas nosi na
dobar način s posljedicama rata?
Mislim da se ne nosi dobro.
Možda su moj osjećaj i očekivanja prema
hrvatskoj državi daleko veća nego što
bi ona to inače mogla vjerojatno.
Od početka hrvatska država da,
ali fina, pristojna...
Na kraju krajeva, 4 milijuna stanovnika,
maltene da se svi možemo poznat'.
Fina i pristojna država u kojoj će nam
svima bit dobro i ugodno za živit'.
Tako isto i nakon Bljeska i Oluje,
i mirne reintegracije, naprosto
mislim da bi država trebala sve
svoje građane cijeniti jednako.
I sve njihove patnje i sva njihova, sve
što su proživjeli podjednako im priznati.
I dati nekakve satisfakcije,
koliko je to moguće.
Ako nije,
barem na riječima.
Da li Hrvatska to čini?
-Mislim da ne.
S obzirom da sustavno ne,
i kroz zakone i kroz primjenu zakona.
Apsurd je da danas mi moramo
potezati ustavne tužbe zbog nekakvog
različitog imovinskog vrednovanja
Hrvata iz Bosne koji su se doselili
na područje Krajine i
domicilnog srpskog stanovništva.
Ovo, prije koliko je bilo, mjesec i po'.
SDF je ponovo pokrenuo ustavnu tužbu
jer Hrvati koji su doseljeni iz drugih
krajeva imaju pravo na otkup kuća.
Ne. Nemaju pravo na otkup kuća, nego
imaju pravo nakon 10 godina korištenja kuće
dobiti kuću. A Srbi čija je kuća bila
razrušena, pa ju je hrvatska država
morala obnovit', pa bi oni sad trebali
nakon 10 godina imat' pravo na otkup
stanova po ne znam, tržišnim cijenama.
Ti dvostruki aršini i dvostruka mjerila.
Naprosto bi volila da država ima
zakone koji su jednaki za sve.
I da se više prestane vrednovati
na različite načine kuća ili noga.
Izgubljena kuća jednog ili drugog,
izgubljena noga jednog ili drugog.
Izgubljena noga u miru, u ratu, na bojišnici.
To su 50 različitih kriterija.
S tim da poslodavac nije kriv
ako si je radnik slomio nogu.
Nego je to radnikova greška.
I ima minimalnu invalidninu.
Bili ste spomenuli da ste imali puno
prijatelja, puno kontakata među
srpskim stanovništvom na
području koje je postalo Krajina.
Jeste li još uvijek u kontaktu s tim ljudima?
Jesu li oni većinom pobjegli prije,
odnosno nakon Bljeska i Oluje?
Ja sam nakon Bljeska bila u Pakracu.
A nakon Oluje sam svaki vikend
išla na područje Krajine.
Ja sam tad imala slobodno, pa sam
mogla subotu i nedjelju svoju potrošit'
za te potrebe.
Jeste li išli na područje Krajine,
u kojem svojstvu ste išli tamo?
Išla sam zbog toga što smo
ovdje u Poreču dobili jednu listinu,
veliku listinu na 2 stranice
osoba koji su naši prijatelji ili
prijatelji naših prijatelja, tražili svoje
bližnje na području od recimo Karlovca,
pa do Kostanjice.
Mi nismo mogli zahvatiti
tako veliko područje.
Uglavnom, još su ratne operacije bile,
pa smo pokušali preko Siska doći do
određenih mjesta. Nismo
uspijevali jer se nije moglo.
Tada smo pratili izbjegličku
kolonu do Popovače.
Dan nakon šta je ambasador
Galbraith vodio kolonu.
Mi smo tu drugu
kolonu drugi dan pratili.
I mogu vam reći, što god ovi naši govorili,
to je bila kolona bijeda i jada,
gdje na traktoru se vozi jedna glavica
kupusa i jedna guma nekakva rezervna.
Do Popovače smo uglavnom
pratili taj zbjeg. Nekima su auti
prestali s radom, pa su morali jadni
ostati. Ne znam kako su prošli.
Uglavnom, hrvatsko stanovništvo je bacalo,
odnosno možda huligani, možda djeca.
Ja ne znam tko je to bio. U košmaru se
toga sjećam, da su bacali kamenje i jaja
na tu kolonu.
To je bilo prestrašno.
Moj osjećaj je, ni ptica nije bilo
nakon što su ljudi otišli.
Nevjerojatno kako priroda daje
signale da tu nešto ne štima.
Da je tu došlo do neke greške.
Ni ptice nisu pjevale usred ljeta. 8. mjesec.
Jedino kog smo vidjeli su konji
koji bi trčali za autom
jer su vjerojatno bili i žedni i gladni.
I kad bi naš auto prošao, oni
bi trčali po cesti k'o mahniti.
Nisi više znao da li ti je strašno
zbog ljudi koji su otišli ili zbog tih
životinja koje su ostale.
Najgora situacija je još vjerojatno
bila, meni, kad sam vidjela natpis na kućici:
"Ovdje su baka i deka. Nemojte nam ništa."
Nešto u tom smislu.
Na kući su napisali starica
i starac koji su tu živjeli:
"Ovdje žive baka i deka.
Nemojte nam ništa."
Mi kad smo pokucali i pitali za neke druge
ljude, oni su prestravljeni izašli van.
Uglavnom su nam rekli da im je ne'ko
pokupio stoku i sve skupa.
Tako da taj ostatak stanovništva koji
je ostao je bio oslobođen i od stoke i od
svoje ostale te nekakve
vrijednosti koju su imali.
A ustvari su ostali samo starci.
Na kojem ste se području kretali nakon Oluje?
-Od Siska prema Karlovcu.
Jer od Karlovca se još
nije moglo doći na Kordun.
Od Siska prema Karlovcu i onda da bi
nakon 2-3 tjedna došli i preko Karlovca
prema Vojniću pa se dole
spuštali prema Topuskom.
Devastacije koje smo viđali iz
tjedna u tjedan su bile strahovite.
Prvi tjedan kad smo došli,
spomenici nekakvi, nekakva obilježja,
hotelčić nekakav, polupansion,
je bio normalan.
Nakon 2 tjedna to su bili
izmitraljirani, uništeni, spaljeni objekti.
Dakle, ja mislim da ja
nemam koga tamo tražit'.
Nekolicinu ljudi sam sretala još dok
smo išli u Beograd, dok su izbjeglice...
Puno je izbjeglica u Beogradu, naravno.
U Beogradu je bila neka konferencija za
izbjeglice, s izbjeglicama, ne znam što.
U kojima smo mi možda njih
pokušavali uvjeriti da se vrate.
Mislim, 'ko sam ja da im kažem da se vrate?
Ali sam s nekolicinom ljudi s kojima
sam si bila dobra uvjeravala ih da se vrate,
premda sam znala kakvu proceduru
ljudi prolaze kad se vrate. Posebno osobe
muškog spola koje su vojno sposobne i tako dalje.
Vrlo malo ljudi se vratilo
od onih koje sam ja znala.
Tako da bi bilo interesantno
vidjet' sad popis.
Nemam volje više.
Prvo, nemam više volje ići po tom terenu.
Zato što sam vidjela naličje rata.
I nemam volje, nemam niti snage
još jedanput to proživljavat'.
Još jedanput, stoti put.
Neka to rade drugi istraživači.
Bilo bi interesantno vidjeti popis stanovništva.
Da vidimo koliko
je sada stanovnika.
Jer ipak je to sad prošlo 20 godina,
pa da vidimo kako se to ustalilo.
Uglavnom, mi smo 1998.
imali još neki mali projekt.
Radi senzibiliziranja
lokalnih dijela vlasti
na tom području za
domicilno stanovništvo.
To je bio zadnji put kad sam išla
od Plaškog do Kostanjice i Dvora na Uni,
sve smo to obišli. I mogu reći da su
tijela tada lokalne vlasti bila uglavnom,
ne uglavnom, uglavnom
je pristojna riječ,
netrpeljiva prema domicilnom
srpskom stanovništvu.
Da uopće nisu smatrali da im
trebaju na bilo koji način pomoći.
Tu je bila važna uloga Srpskog demokratskog
foruma i drugih organizacija koje su
počele se osnivati na tom području
da bi preostalom domicilnom i
ponekom povratniku pomogle
ipak da se održi.
Što mislite kakva je
budućnost tih krajeva?
Kina.
Budućnost krajeva bi
uvijek trebalo pogledati u
katastarskim česticama
'ko kupuje tu imovinu.
Negdje sam čula da nekoliko naših
istaknutih ne privrednika nego
poslodavca, kak' se to zovu,
kupuju dosta zemlje na tom području.
Na tom području su socijalističke
firme imale svoje pogone.
Pa je jedna Pliva morala imati
pogon negdje, pa je jedna...
Tako je bilo u Korenici,
u Vojniću, Vrginmostu.
Da bi domicilno stanovništvo
imalo od čega živjet'.
Nema potrebe, nema
velikog pritiska na grad.
Ostaje se, lakše se
živi i sve u svemu
nekakve prednosti koje si je
tada valjda netko zamislio.
Svi ti pogoni nakon Oluje i Bljeska,
ili kako se zovu već te operacije,
su ostali potpuno devastirani.
Ja ne znam da li je neki od tih pogona
sada ponovno obnovljen. Osim Plitvičkih jezera,
ja ne znam neki značajniji,
a Plitvička jezera su još uvijek državna,
ne znam jedan značajniji objekt
koji je stavljen u funkciju.
Niti Gavrilović nije Gavrilović
onaj koji je nekad bio.
Jer nekadašnji Gavrilović je imao
stotine kooperanata koji su uzgajali svinje
i od toga su živjeli.
Sada mislim da to nije slučaj.
Koja su Vaša očekivanja,
osobno, od budućnosti?
Ima li nešto čemu se nadate
ili što priželjkujete
za sebe osobno i za
društvo u cjelini?
Ja priželjkujem da jedanput
imam malo vremena i
sažmem ove aktivnosti u neku suvislu
formu i predam Documenti ili kome već.
Za društvo, pa pravo zapravo
osim što imamo ovaj problem
nesučeljavanja s prošlošću,
mogućnošću da smo bili bahati,
bezobrazni, gadni i odvratni.
I da se to piše u plus.
Mislim da će se možda
neki pomaci napraviti
ako bi imali sreće i duže vrijeme
da je na vlasti neka
nenacionalistička struktura.
Ali ja mislim da nam neće
biti nešto bitno bolje.
Jer će kapitalizam ići
svojim tokom u kojem
je pitanje tih prostora i uopće
cijelog prostora Hrvatske
iz čiste nacionalističke pobude
da ćemo mi biti umjesto veliki Hrvati
'ko zna kome sluge.
To su nama nacionalisti napravili.
Nacionalisti koji su se busali u prsa: "Hrvatska!",
a istovremeno su napravili to
da je Hrvatska u vlasništvu uglavnom
stranog kapitala i nešto malo domaćih pijuna.
I da je Hrvatska dost' upitna.
Ja se nadam nekom običnom zdravom
razumu i Hrvata i Srba i sviju nas.
Pa si pomislim, što bi nama
kao ljudima trebalo?
Kako bismo mi volili živit'?
U nekakvom dostojanstvu, u
nekakvom radu, da svi imamo posla.
I kako ćemo do tog doć'?
Onda bi, kad bi to tako bilo, onda ja
mislim da bi nam bilo tako svejedno.
Kao i ovdje u Istri. Malo govore,
početak rečenice hrvatski,
završe s engleskim, a u sredini
govore talijanski. I svi se razumiju.
Mislite li da su za procese suočavanja
s prošlošću pomogle isprike visokih
državnih dužnosnika Hrvatske i Srbije
za ratne zločine koje su pripadnici...?
Ili haaške presude?
-Mislim da sve, sve bi moglo pomoć'.
Sve pomaže.
Ali ne pomaže negiranje.
Ako je haaška presuda presuda za zločin
ili domaća za zločin, onda je,
po meni, kažnjivo glorificirat' tu istu osobu.
Onda nismo napravili kao društvo ništa.
I dok god... To je pluralizam valjda.
Valjda stranke to smiju raditi,
ja ne znam. Političke stranke.
Neke političke stranke mogu nositi
osuđenog zločinca u sabor na bedžu.
Ja taj pluralizam ne shvaćam.
Ne mogu ga. To za mene nije dozvoljivo.
Po meni, ne bi sve političke stranke
svakako trebale biti, imati pravo zastupanja.
Ako po toj osnovi zastupaju interese.
Neka budu na margini, neka idu
u Čavoglave i nek' pjevaju.
Gospođo Biserka, hvala Vam još jedanput
što ste razgovarali s nama.
Ja se nadam da će bit'
bar nešto iz toga iskoristivo.