Evo molit ću vas samo za početak da nam se predstavite, znači puno ime i prezime i datum rođenja. Ja sam Eva Akerman, rođena 1922. godine, u Varaždinu. Možete reći datum isto? 13. 9. 1922. u Varaždinu. Odakle potječu vaši roditelji, vaša obitelj? Moja mama potječe iz Beča, a tata iz Varaždina. Gdje su se upoznali? Tata i mama su se upoznali za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1918., mama mi je bila pijanista a tata je svirao čelo, i onda je mama davala dobrotvorni koncert za ranjenike Prvog svjetskog rata i tu je tata došao, da čuje taj koncert, i tu su se upoznali. Eto tako, i oženili se, i onda je mama došla živjet u Varaždinu. Bila je profesor na muzičkoj školi. Možete nam nešto reći o situaciji u zemlji prije Drugog svjetskog rata? Pa prije Drugog svjetskog rata, slušajte, ljudi su živjeli daleko skromnije nego danas. Neke stvari bi u ondašnje doba bile potpuno nezamislive, cijeli način života, obiteljski način života je bio sasvim drugačiji. Recimo današnje mlade mame, ako rade, jednostavno nemaju vremena posvetiti djeci onoliko vremena ko što bi trebalo, je li. U naše doba roditelji su se više bavili djecom nego danas, isto tako kad sam ja rodila '48. i '53., moje je radno vrijeme bilo gotovo u 3 sata, ja sam mogla cijelo popodne posvetit svojoj djeci. Prije rata, jedan dio omladine, više je možda baš specifično Varaždin, jer Varaždin ima jednu tradiciju jednog vrlo kulturnoga grada, naročito što se muzike tiče, i ta kultura je bila za ono doba izričito razvijena u Varaždinu. Recimo, Varaždin je onda imao 17 hiljada stanovnika, a svake godine je recimo na 3 mjeseca došlo osječko kazalište gostovati, to su bile onda, dupkom puna je bila uvijek dvorana, bilo je mnogo koncerta, u gimnaziji se isto jako pazilo da se kulturno uzdiže, imali smo priredbe. Imam ja čak jedan program kad sam ja bila u 6. gimnazije, to je sada 3., danas, da, jer mi smo imali 8. razreda gimnazije, 4. pučka i tako, pa onda naš razred recimo priredio je jednu priredbu, to su bile skečevi, ja sam svirala Beethovenove neke varijacije, neki su pjevali, i tako. Puno se držalo do toga. Da li se sjećate u tome razdoblju... Dajte malo glasnije. Sjećate li se u tome razdoblju, jesu li već, jeste li već tada primjećivali razlike među ljudima? Pa počelo se naravno primjećivati, naročito već '37. - '38. kada je bio anschluss u Austriji. Manje - više, možda ja lično baš i ne, mi smo pratili, čitali što se događa u zemlji, moj otac je sve to predvidio. I on je pao zbog svega toga u jednu tešku depresiju, jer je znao što čeka familiju, moj brat i ja, mi smo bili mladi, i mladi baš ne razmišljaju tako o tome. Ne mogu si uopće zamisliti takvu situaciju, međutim moj otac točno znao u kojoj smo situaciji, bio je bolestan, nije mogao da sve nas nekuda odvede, u prvom redu niti materijalno, i kao bolestan nije imao niti snage, i on je pao u jednu tešku, tešku depresiju i 6. 4. 1941. kad su Nijemci ušli u Jugoslaviju, on se ubio, on je iz pištolja pucao, sjedio je u sobi, izvadio pištolj i ubio se, točno znajući šta će se dogoditi. Tako. U školi, kod nekih profesora se to isto već osjećalo, na primjer jedan profesor povijesti, kod mene, bilo nas je troje Židova u razredu, on je nas totalno ignorirao. On me cijelu godinu nije ni jedanput pitao ništa, na kraju sam i prestala učiti to, i dao mi je ocjenu dobar bez da je ikad sa mnom razgovarao. Dakle to su već bile ovako čudnovate naznake. A među vršnjacima? Ne, ne. Pogotovo u mom razredu, možda je u nekim bilo, ali mi smo svi bili jako, jako vezani, nije se pravila uopće razlika. Svi smo mladi bili, svi smo jednako ludovali. Kada je počeo rat '39... Onaj u... Svjetski. Svjetski. Da. Pratili ste, odakle su dolazile informacije, što ste tada razmišljali o tome, da li ste vjerovali da će rat doći u Jugoslaviju? Slušajte, mi mladi nismo. Je li vi sad, dobro, '38. sam ja imala 16 godina, pa onda baš čovjek puno ne misli. Roditelji naravno da jesu, ali samo se sjećam momenta '38., slušali smo radio, i kad su govorili o anschlussu, da je Hitler ušao, njemačka vojska u Beč, ja se, sjećam se da se mama užasno rasplakala. I onda je došla moja baka, koja je živjela u Beču, k nama u Varaždin da se skloni iz Beča. I od onda naravno su počeli već sasvim drugi dani, ona je napeto slušala jer imala je ona još djece koji su živjeli gore u Beču, i naravno da se brinula, i mi svi s njom. Jeste u tom razdoblju bili u kontaktu sa tom obitelji u Beču? Molim? Jeste li u tom razdoblju bili u kontaktu sa tim dijelom obitelji u Beču? Je, je. Vrlo interesantno, moja teta, sestra od moje mame, željela je otići u Australiju, i mene povesti. Moji roditelji su odobrili to, međutim onda se, kad je sredila papire i to sve skupa, onda je već rat bio i više se nije moglo putovat, i onda se ona spasila na taj način što je otišla u Kinu. I to se vozila do Moskve i onda Transsibirskom željeznicom do Vladivostoka, to putovanje je trajalo 17 dana, i ona je svaki dan pisala dnevnik, šta se zbivalo. To je bilo neobično interesantno, šta je sve doživljavala na putu od Moskve do Vladivostoka. I onda nam je to iz Kine poslala. Opisivala je što je na putu, negdje u nekom mjestu je kolera izbila, onda su njih, sa čekićima zabili ulaz na vrata od vagona, jer je puno ljudi htjelo bježati iz tog mjesta, tako da ne bi i njih zarazili. I ovako, kojekakvih detalja. Jeste sačuvali? Išla je u Šangaj, i onda je cijeli rat preživjela u Šangaju, tamo je bio jedan dio Šangaja internacionalno jedno, naselje, i oni su relativno vrlo pristojno taj rat u Šangaju preživjeli. I onda su se vratili nakon rata, i tako. Jeste možda sačuvali taj dnevnik, imate li ga danas? Ma kakvi, pa meni je sve propalo, ne. Ništa ja nemam. Kada je za vas počeo rat? Za mene je 6. 4. počeo rat, kad je, prvi dan rata je bio 6. 4. 1941., kad se moj otac ubio. Od onda je išlo sve naopako. Kako se promijenila situacija u vašoj obitelji? Promijenila se situacija tako, moj je otac bio apotekar, imali smo u Varaždinu apoteku, i već je drugi dan jedna magistra koja je radila kod mog oca u apoteci sebi proglasila komesarom te apoteke, zaključala je onaj ulaz prema stanu. I tamo je bila blagajna u apoteki, gdje je bilo ono što smo imali, i tako je to, gotovo više, snađi se kako znaš. I da bi se snašli nekako, ja sam otišla u Zagreb, misleći da ću se već nekako snaći. I snašla sam se, šta ja znam, čuvala sam djecu i pomagala kao bedinerica u nekim kućama, međutim, onda u 7. mjesecu sam čula da su počeli hapsiti po Zagrebu, i to baš omladina. Onda sam smatrala, bolje da se maknem, jer ja sam bila prijavljena na policiji, a jednu moju prijateljicu koja je bila sa mnom, samo na drugoj adresi, nju su uhvatili. I onda sam znala da imaju adrese svih koji smo prijavljeni, i da ću ja vrlo brzo doći na red, i vratila sam se u Varaždin, i stigla u Varaždin u 5 popodne. Na putu od kolodvora do moje kuće srela sam šefa policije, koji me je dobro poznavao jer je njegova kćerka bila moja školska kolegica, išli smo u isti razred, i izderao se na mene, što radiš na ulici, smjesta kući, da nisi izlazila više! Ja sam se začudila, dobro. Došla sam kući, bilo je 5 i pol, da bi negdje oko 8 navečer doletili sa kamionima, upali u kuću i, kakvi smo bili pokupili, brata, mamu, i onda baku koja je iz Beča došla, djeda, strpali sve u kamion, već je pun kamion bio, vidila sam tamo i mog strica... i odveli u Zagreb. I tamo smo bili u sadašnjem studentskom centru, to je bio bivši Zagrebački velesajam, u Savskoj ulici, i tamo su nas zatvorili u neki paviljon, i sad je počelo tamo maltretiranje, ponižavanje. To je bilo grozno. Nešto su, sjećam se nekih detalja, kod nekog su našli džepnu svjetiljku i počeli urlati, i nas 20 poredali ovako uz zid, i s puškama, ja sam mislila da će nas sve streljati, a to su se oni iživljavali, pa sad nisu, pa sad za 10 minuta opet, ono. Onda nam nisu dali, uopće tamo nije bilo WC-a, nego jedan put na dan, a ispred tog paviljona je išla pruga, kako su valjda taj Zagrebački velesajam povezali, i tu su bili oni pragovi, ne, i onda su da se svaka na jedan prag, i onda bi stajali kraj nas, ma grozne stvari, i gledali, jedanput se smjela samo velika nužda na dan. To je bilo jedno užasno ponižavanje. I tamo smo bili 4 - 5 dana, da bi nas onda ono, šta je većina europskih Židova doživjelo, strpali u stočne vagone, kao stoku, kao sardine, i odveli nas u Gospić. I tamo u Gospić u kaznionicu, ta je kaznionica već bila krcata naravno. I onda se sjećam jedne grozne scene, vidjela sam dolje kroz rešetke, bilo je ovako jedno unutarnje dvorište, i tamo je bio jedan siromah pravoslavni pop, sa bradom, i tako, i pred njega su stavili jedan drveni škaf, znate, imao dvije ručke, pun, moglo je bit sigurno 50 litara, i tjerali ga da trči sa tim škafom okolo dvorišta, i naravno on je zapeo, svaki čas pao, udri po njemu, pa ja to dalje više nisam mogla gledat. I sad, mogu mislit šta je bilo s njime je li. E onda su nas iz te kaznionice prebacili u kino salu, gdje smo ovako ležali, ko konzerve, stolice su maknuli. Ali najinteresantnije da su oni davali kino predstave i mi smo, onda su nas satjerali u neko dvorište, ovako smo svi stajali, i onda kad je predstava bila gotova, onda smo opet mi tamo, i recimo, kako bi nas troje, četvero ležalo, ispred svakog je bio jedan ustaša, sa puškom, ko da smo mogli kud pobjeći, nismo mogli nigdje. A sjećam se kod jedne kino predstave, ja sam se razbolila, dobila visoku temperaturu, pa sam se sakrila iza platna jer nisam mogla stajat tamo u dvorištu, i onda, kad je bilo gotovo opet sam legla na svoje mjesto. I imala sam strašno visoku temperaturu, sva sam se tresla, a kraj mene je bio jedan varaždinski zubar. I onda je vidio među ovim čuvarima, koji su nas čuvali, jednoga, ma, samo što nije dijete bio, koji je imao 17, 18 godina, i on mu kaže, i kaže, vidiš li ovu curu, ona ti je bolesna, ta bolest će i na tebe preći ako je ne makneš odavde, odnesi ti nju u bolnicu da se i ti ne razboliš. Oh, i on mene zgrabio ???ispred vratio u bolnicu???, i naišla su seljačka kola jedna i ubacio me u ta kola i rekao, vozi je u bolnicu. Eto, to je moja sudbina i zato sam danas živa. I tako sam došla u bolnicu, i kad sam malo došla k sebi vidila sam jednoga s puškom iznad mene, koji je počeo urlati, Židovi nisu da ih se liječi, nego da ih se ubije! I tako, to je bila dobrodošlica, i to se ponavljalo. Ja sam onda liječnicima rekla sve tko sam i što sam, ne, oni su mi rekli, ne boj se, ne brini se, tako dugo dok smo mi ovdje mi ćemo tebe čuvati. I zaista, onu su vjerovatno, taj doktor Vuković koji je poslije dobio medalju pravednika, to sam ja, ovaj, isposlovala, i neki doktor Fulgozi koji je tamo bio kao stažista, nekoga su imali na stožer u Gospiću koji ih je obavještao, jer su dolazili, jer su me tužili, neko me tamo tužio da oni sakrivaju Židove, i došli su ovi, hapsiti. Onda je on mene uvijek sakrivao, jedanput na tavan, što je najgore bilo jedanput u mrtvačnici sam to čekala, mramorni stolovi, tu su ležali mrtvaci, ispod stola. I to je tako trajalo 2 mjeseca, i nakon 2 mjeseca ja vidim, kroz prozor, vis-a-vis bolnice je bila domobranska kasarna, i vidim da se domobrani pakuju, spremaju, to mi je nešto bilo sumnjivo. A u međuvremenu, još da to kažem, tih 2 mjeseca dok sam bila tamo, nebrojene noći ja čujem hodanje i lance, znate. Ja pogledam kroz prozor, u gaćama samo, skroz goli, Srbi, vezani rukama i nogama, vodili su ih na Velebit. Naravno ti se više nikad nisu vratili, to je danima trajalo. Isto tako je u sobi u kojoj sam ja bila u bolnici, ležala je jedna slatka curica, imala je 4 ili 5 godina, blond, zlatkaste kose, a njen otac bi svaku večer došao u sobu i reko, danas sam zaklao 5 Srbina, danas sam zaklao... Dakle bila sam svjedok svega toga. I kad sam vidjela nakon 2 mjeseca da domobrani odlaze, i najedanput vidim dolaze Talijani, jer Talijani su okupirali do Karlovca sve, je li tako, Pavelić je prodao Talijanima cijelu Dalmaciju, i kad sam vidila da su domobrani otišli a Talijani došli, mislila sam: e, to bi bio pravi momenat pokušat izać. A, imala sam jednog prijatelja koji je bio u Splitu i kojemu sam se ja javila iz bolnice i on mi je poslao jednu ženu sa nešto novaca, nešto za obući i rekao, ako ikad uspiješ izaći odavde neka ti bude cilj, pokušaj doći u Split. I kad sam vidila Talijane ja sam izašla, imala sam slučajno, ne znam kako mi je to ostalo u džepu, studentsku legitimaciju, jer ja sam maturirala '40. i onda sam prvu godinu studirala. I pokažem njima tu studentsku legitimaciju i izmislim priču, sad nisam znala talijanski ali nekako smo se sporazumjeli, da sam ja na povratku kući u Split se u Gospiću razbolila i bila tu u bolnici, a taj doktor Fulgozi mi je digao iz kancelarije otpusno jedno pismo i napisao je, Eva Kreanski sam se zvala, rodom iz Splita, student, šalje se kući na kućnu, daljnju kućnu njegu. I onda oni to pogledali i dali su mi taj lasciar passare, kako se to kaže, propusnicu. I tako sam došla u Split. I onda... smo se snalazili nekako, onda sam u Splitu se udala, vjenčali smo se. I onda smo, onda su njega opet u Splitu uhapsili i tako, i uvijek su ga slali natrag u Hrvatsku. A otok Brač zapravo nije bio pod nikakvom vlašću, tamo nije bilo ni Talijana ni Hrvata, bili su u nekim mjestima talijanski carabinieri ali ja sam, jedan prijatelj nam je rekao, ajte vi u Sutivan tamo ja imam dobre ljude, neke poznate, oni će vas primiti, jer su nas iz Splita tjerali. I onda smo došli u Sutivan zbilja kod tih ljudi, to su bili predivni ljudi. Prihvatili su nas, što su oni imali za jesti imali smo i mi, a de facto nije bilo ničega za jesti, one žutenice, znate šta se, ona mišancija trave kojekakve i tu i tamo polenta se nabavljala, i tako, ali jako, jako su bili dragi. Međutim, netko nas je isto tužio, jedno jutro su, u noći, došli carabinieri i izvukli nas smjesta i odveli nas u Sumartin na Braču, gdje je već bio jedan kamp. I tu sam već našla puno Židova, jer neki su se sklanjali, u Kraljevici je bilo, pa onda u Dubrovniku ih je bilo, to je više kao internacija bila i to se onda sve tamo sastalo. I tu smo bili kratko vrijeme i onda su nas sve strpali na brod i odveli na Rab. I tako smo onda bili u tom logoru na Rabu. To je bio jako veliki logor, s jedne strane su bili Slovenci, s kojima mi nismo imali kontakta nikakvog, samo znam da je to bilo s druge strane, a ovdje je bio židovski logor. I nekako je taj život na Rabu meni ispao iz sjećanja, ostali su mi samo smiješne stvari, da je u tim barakama bilo toliko stjenica, da je to nezamislivo, štakora i miševa, i da nas na kraju to uopće više nije smetalo, mi smo onako, više nas ništa nije smetalo. E onda je došla '43. Recite, koliko ste dugo bili na Rabu? Koliko je to moglo biti... bila sam godinu i po valjda. Kako je izgledao život u logoru? Na Rabu? Da. Ja se tamo toga sjećam da sam ja organizirala djecu i da sam napravila kao nekakvi dječji vrtić, da olakšam toj djeci taj boravak, barem preko dana da ih s nečime zabavljam. A kako je inače bilo, negdje je bila kuhinja jer znam da smo mi uvijek stajali u redu, ali mogu iskreno reći da sam više imala za jesti nego recimo u Sutivanu. Jer smo svaki dan dobili jednu, panjoku se to zvalo, kruha, odnosno jedna žemlja, i polente, i to je bio ogroman kazan. I onda to se sjećam, ja se sjećam samo onako smiješnih stvari, jedan mali je bio iz Osijeka, odakle baš, da je imao 11 - 12 godina, pravo pubertetskog rasta, uvijek je jadan bio gladan, i kad bi se sve iz tog kotla već razdijelilo onda bi on ušao jadan u taj kotao i onda bi sve to polizao šta je ostalo od ove... Jadan, uvijek gladan. Ali mogu reći da nas Talijani nisu maltretirali. Pustili su de facto da radimo i da provodimo dane, nije tu bilo nekih ponižavanja, maltretiranja. Što je bilo s vašom obitelji koja je ostala u Gospiću u logoru? Molim? Što je bilo sa vašom obitelji koja je ostala u Gospiću? Moja obitelj koja je ostala u Gospiću, njih su, muške odveli vrlo brzo u Jasenovac, a mama i baka su bile prvo prebačene u Kruščicu, to je negdje u Bosni bilo jedno mjesto, to sam poslije sve saznala, iz Kruščice tu negdje oko Zagreba ima neka Gorinja Reka, ne znam, tu su provele neko vrijeme, a onda u Lobor-Grad. Tamo je bio ogroman centrali logor, iz Lobor-Grada u Auschwitz. Da li je uopće živa stigla u Auschwitz to nikad više nisam ništa saznala. A brat? U Jasenovcu. I stric u Jasenovcu. Za strica sam saznala, on je došao u Jasenovac negdje u 9. mjesecu, on je bio odvjetnik, i da su u 10. strijeljali sve odvjetnike. A za brata, navodno da je dobio tuberkulozu, sad to sve nije provjereno, i da je isto vrlo brzo od tuberkuloze umro. A mama u Auschwitzu vjerovatno u plinskoj komori. Je li itko od vaše bliže obitelji preživio? U Hrvatskoj ne. Ostalo je nešto vani koji su bili, imala sam obitelj u Češkoj ti su otišli u, isto su bili u logoru, u Theresienstadtu, ne znam da li znate, i jedna moja sestrična je bila tamo, i tamo je došla engleska vojska. U toj engleskoj vojsci je bio njen brat, moj rođak, i znao je da mu je moja sestra tu negdje, i onda je počeo kopati i tražiti po onima koji su mrtvi, polumrtvi bili, i nađe svoju polumrtvu sestru. Izvuče je i prebaci je u jedan sanatorij u Švicarskoj, gdje se oporavljala, jer mnogi su umrli od toga što su prvi puta dobili jesti i prejeli se, a organizam koji je bio izgladnjen 4 godine to nije mogao podnijeti, trebalo je specijalno po jednoj određenoj metodi oporavljati tijelo onda i tako, i ona je ostala živa i poslije je živjela u Izraelu. Eto, tako. Spomenuli ste... Onda smo bili u partizanima, na Rabu, do momenta kad su partizani oslobodili Rab, Senj i to. A Nijemci su već bili na Krku. I sad smo mi bili u mišolovki de facto, jer šta je to od Krka do Raba, i onda je to odlično bilo organizirano, partizani su došli sa brodovima iz Senja na Rab i evakuirali nas. Tako da su, većinom nas koji smo bili pokretni, odveli u Senj i onda u Otočac, tamo je bio glavni štab. A oni koji nisu mogli, koji su ostali na Rabu, njih su nakon mjesec dana isto Nijemci odveli u Auschwitz. A recite, Talijani su napustili logor na Rabu, ili? Ne. Bila je jedna grupa mladih na Rabu koja se tajno organizirala, to su oni samo znali, šta će napraviti u momentu pada Italije. I oni su već imali formiranu kao jednu svoju brigadu i ulovili su komandanta logora, to je bio neki general talijanski, i likvidirali ga, probili su vrata a ovi stražari svi su pobjegli ostali. I tako smo mi izašli na glavnu kapiju. I onda smo došli u Otočac i tamo su nas raspoređivali, mene su sa jednom grupom koju smo svi gradili u sanitetu, dobro ja sam tek bila student, odredili nas da idemo u Slavoniju. I onda smo pješice hodali od Otočca do Papuka, to je putovanje trajalo preko mjesec dana jer se uglavnom po noći išlo, po danu skrivalo, ali to je bilo fantastično organizirano. A najkompliciraniji dio je bio preći Savu i prugu Zagreb - Beograd, gdje su stalno išli blindirani vlakovi. Savu smo prelazili u noći, negdje oko 3 ujutro, na nekoliko čamaca, to nije smio nitko, duboka noć je bila, to je bilo 2 kilometra ispod Jasenovca, mi smo vidili Jasenovac, i onda smo došli do pruge, bacili se u ono, znate ispod pruge uvijek ima, i tu smo sačekali da vlak prođe i u tom momentu smo se prebacili preko pruge i tamo nas je već čekalo, i onda smo došli u Slavoniju i tako. Motali se stalno oko Papuka i Psunja, ja sam radila, prvo, vodila sam apoteku, to su bile te šumske bolnice. Nevjerovatno kako je to izgledalo, u toj šumi, ja sam uvijek rekla, da nije bilo rata i ranjenika, to je prekrasno bilo, sjećam se jednog Božića svaka iglica, to je sve bila crnogorica, se sjajila, pun mjesec je bio... Ali, ono bi svako malo došle njemačke ofenzive, to je bilo užas, bili smo u jednoj bolnici koju je vodio jedan ginekolog. I to su bile žene trudne, rađale, i tako dalje, i za vrijeme jedne ofenzive, a svaka bolnica je imala 2 - 3 kilometra dalje iskopano u zemlji bunkere velike za slučaj ofenzive, gdje bi se sklonili ranjenici, a položaj tih bunkera je, to je samo vrlo malo ljudi znalo koji su to kopali, onda je to bilo kamuflirano, to je ovako, kao ova soba recimo veličine bila, i bile su samo one drvene [nerazumljivo], i bila je jedna velika bačva sa vodom, to su one benzinske one, ona bureta benzinska, a druga je bila za toalet recimo. A tu su ležali bolesni ljudi, a ja sam bila jedina zdrava među njima koja sam trebala voditi o njima računa. I umirali su tu jer su bili teško bolesni, preko 30 dana smo živjeli, a zrak je dolazio ovako uvijek je bio neki suhi panj, koji je onda odozgora bio kamufliran lišćem i tu bi ulazio zrak, ne, a svi smo bili ušljivi, naravno, to je nemoguće bilo isto. A najgore je, bože sačuvaj, kad bi netko umro, to je nevjerovatno, isti čas bi se uši razišle, nisu htjele biti na mrtvacu. I onda su samo... možete mislit, jako lijepo. I onda kad bi ofenziva prošla, uvijek su ostali stražari, onda bi oni digli to i vratili nas. Kad smo izašli iz bunkera od naše bolnice nije ostalo ništa, sve su zapalili, tad je sve bilo pod vedrim nebom. I onda su opet sagradili, to se od ovih drveća napravilo kolibe i onda malo po malo se to opet popunilo, i, i prošli smo taj rat, ostali smo živi. Kakvi su bili životni uvjeti, higijenski uvjeti? A možete mislit kakvi su bili. Nikakvi. Mislim, u toj bolnici smo imali, ja se sjećam ovako, neki kotao, i kako je bilo ljeto, onda se tu grijala voda i to je bio kao tuš. Ili se zapalila vatra, pa kad se to ugrijalo, ali, šta vam je vrijedilo kad ste imali samo jednu presvlaku, obično ušljivu, ali se... Bili smo mladi i sve se moglo. Ja sam čak dobila konja, nikad nisam u životu jahala, jer samo vodila tu apoteku na konjima, a kako sam došla iz logora, u Slavoniji je brašna i tih stvari bilo i bilo je puno za, bilo je hrane. Ja sam prvih 3 mjeseca ne jela nego žderala da oprostite, i onda sam se nadebljala i onda su mi se uvijek rugali, a konj je bio gladan, nije imao šta, kad, rekli su mi: znaš, kad ti sjedneš na konja onda njemu noge ovako dođu od tereta. Ali je konj imao svoju volju, nije htio preko ni jedne rijeke ići nego došao bi ovako do rijeke i onda se legao u vodi. I onda sam ja morala u vodu, pa ga izvlačiti pa sušiti... Tako, jako veselo je bilo. U cijelom tom razdoblju, kad ste bili u logorima i kasnije u partizanima, kako ste gledali na rat? Jeste li vidjeli, je li se nazirao kraj? Što vam je davalo nadu? Mladost. Samo mladost. Svaki rat jedanput mora prestat, hoćemo li ga preživjet ili nećemo, to je bila lutrija. Ja se sjećam jednog bombardiranja te bolnice, a to je sve u šumi bilo, bilo je jedno debelo stablo, i onda kako bi avion letio i bombardirao nas onda sam se ja vrtila uvijek oko stabla. Tako da me nije pogodilo. Vaš muž je bio sa vama u partizanima? Ne. E, to je interesantno bilo. Oni su odmah dijelili muževe od žena, nikad niste mogli zajedno biti, što je imalo svoju logiku, jer ako si sam onda se brineš samo o sebi, a ako si s mužem ili s nekime tko ti je naročito blizak, onda brineš i za njega i za sebe. Tako neka se svaki sam snalazi kako zna. Jedanput sam morala ići od Papuka na Psunj, to je otprilike 4 sata hoda, to meni nije bilo ništa, 4 amo, 4 natrag. Ali je zima bila i došlo je nevrijeme i takvi zapusi su došli na taj put, ja sam se snalazila i uvijek sam znala točno se, orijentirala, tu je ovo, tu je ono, gdje moram ići, međutim to u snijega ničega se nije bilo, ja sam gazila, gazila... Ponestalo mi snage. I kako sam se počela znojit od muke to se odmah smrznulo ne, i onda sam rekla ja više ne mogu, samo ću se malo odmoriti. I legnem u taj snijeg da se malo odmorim. Onda mi je sinulo da ako se tu odmaram da ću se smrznut, onda sam četveronoške puzala dalje, već sam valjda bila blizu bolnice, više ne znam ništa, uglavnom probudila sam se u bolnici i onda su mi stražari koji su znali da nisam, da se nisam vratila pa su me išli tražit, i našli su me, i doveli u bolnicu i kažu, i onda smo te nalili sa pola litre rakije, i ti si, ne znam, 30 sati spavala. Niti sam se ja prehladila, ništa. To je tako išlo. Što je bilo s vašim mužem, gdje je on bio? Moj muž je bio na Psunju, isto. On je isto apotekar bio. Iste stvari je proživljavao. Dolazio bi koji puta na Papuk kod mene, ja bi koji puta došla, to je nama šetnja bila, 4 sata tamo, 4 sata nazad. To, nije problem bio. Po ravnom kad smo išli, ja se sjećam, moj je tempo bio 6 kilometara na sat. Jedanput sam pobjegla, Požega je bila, Pakrac je bio oslobođen, a ima cesta Pakrac - Požega, i kad sam bila u Pakracu neki je kamion vozio u Požegu, a imala sam u Požegu jednu dobru prijateljicu koju nisam vidjela svo to vrijeme, mislim se idem ja skočit na taj kamion, pa da ju posjetim, pa nekako ću se već vratit. I mi smo pričale do 4 ujutro, kad u 5 sati ujutro, ja sam prvi put u životu bila u Požegi, dođe ta koja je stanovala u kući, bježite, bježite, Nijemci ulaze u Požegu. I sad, niti ja znam lijevo, desno, kuda, a vidi stvarno na kraju ulice već [nerazumljivo], a ona mi je poklonila jednu bombonjeru i ja gledam i vidim brda, odmah sam znala da treba ići ovim pravcem prema brdima. I bilo je osim mene još takvih koji su bježali, 13 kilometara smo bježali do Voćina, tamo je neko mjesto, i ja sam prvo odbacila, još sam imala torbu, svaki gram ti teži već kad si umoran 10 kila. Samo sam bombonjeru držala čvrsto u ruci i onda mi je i ona već postala preteška, i onda sam preko jednog potoka morala ić, e onda sam, e ja ću je bacit, ako ja je neću pojest neće je ni nitko drugi. I tako. Onda su me malo kaznili zbog tog neposluha. Oprostili su mi. I kad je rat završio, onda smo išli svi skupa u Osijek, bila sam 2 mjeseca u Osijeku, i dobijem poziv da dođem u Zagreb i da se javim na kako se to zvalo, odsjek za zdravstvo ili tako nešto. Tamo me dočeka u uniformi jedna djevojka, i kaže: znaš, ti moraš ostati u Zagrebu i nastavit studij. Trebat će nam farmaceuti, a meni je do svega bilo samo ne do studija. Ja sam rekla: ma ne mogu ja sad nakon svega toga počet učiti i bit doma. Ne. Ti moraš. A onda su, a onda sam vidila da nema druge, da moram, onda sam rekla dobro, ali konačno sam sa svojim mužem u Osijeku, to znači da ćemo opet živjet... Ne, mi ćemo i njega dovest u Zagreb. No, i tako je i bilo, ja sam postala student, i završila u roku lijepo studij. Je li se sjećate kada je, kada ste prvi put čuli vijest da je rat gotov? Kad je rat bio gotov, to je bilo grozno, ja sam bila u Osijeku, i ja nisam mogla izdržat a da nakon 2 dana ne nastojim doć do Varaždina da vidim ima li netko od mojih, šta je to. Ja se sjećam da je par kilometara išao neki vlak, onda smo išli od tog vlaka, jer Nijemci su imali mašinu s kojom su rezali sve ove pragove, ti pragovi su svi stajali tako da ne bi vlakovi mogli ić, i jedan dio još je išao vlak. I onda tamo sam sišla, i gledala kako ću dalje i s čime, i sjećam se da je došla noć i da je tu neki zid bio, bilo još dvoje, troje ljudi, onda je netko zapalio vatru i onda smo se vrtili cijelu noć na tom zidu grijali. I negdje oko podne vidim jedan tenk koji vozi jedan šleper iza sebe, pun municije, ja ih pitam kuda idu, u Čakovec veli, e, to je meni na putu, ja skočim, legnem lijepo na onu svu municiju, i siđem u Varaždinu. I sad, to je bio jedan moment, ja nisam bila ja uopće, ja sam zanijemjela, ja nisam znala što ću, kuda, samo sam stajala. I onda je došao jedan, isto bio je magistar, koji me poznavao od prije rata, nešto mi je govorio, nisam ništa shvatila, onda me uzeo za ruku i odveo kod sebe u kuću. I onda sam progovorila. I naravno, nikog nisam našla u Varaždinu. To je bio ja mislim najteži momenat u mom životu zapravo, to saznanje da nema nigdje nikoga. Ušla sam u kuću, neki ljudi tamo bili, nepoznati, nisu me htjeli ni primit naravno. Od apoteke nije ništa ostalo, kao neki kafić je tamo bio, ne znam. I tako. Što se dogodilo s tom vašom kućom kasnije? Kasnije s tom kućom, bila je slastičarna sjećam se, ja sam poslije došla k sebi, naravno, i išla sam češće u Varaždin jer sam imala par dragih kolegica iz škole. I onda se tamo uredila jedna slastičarna. Onda sam rekla da me je dragi bog kaznio, kao dijete, ja sam uvijek mislila, zašto moj tata nije slastičar pa bi ja mogla jest sladoleda koliko hoću. Šta će mi apoteka? I stvarno je bila slastičarna nakon rata. Gore su bili stanari kojekakvi. Onda je to sve bilo nacionalizirano poslije, ne, ode i apoteka i kuća i sve, i ne znam koje godine sam počela vodit proces za povrat imovine. Onda sam mogla mijenjat, u ono doba se moglo mijenjati, ja sam živjela u Zadru, u jednom lijepom stanu, jer muž je dobio premještaj tamo, i onda sam mijenjala moj stan u Varaždinu, vlasništvo mog stana, u kom ja nisam živjela, za vlasništvo u Zadru. I tako sam ja lijepo dobila taj stan, a lokal smo uspjeli prodati, sad sam 5 godina ovdje, pred 7 godina. To traženje povratka imovine je trajala cirka 13 - 15 godina. Tako. Onda sam to prodala i lijepo došla ovamo, i sad živim od tih novaca. Eto, tako. Kako su izgledale prve godine nakon rata, kako ste živjeli? Prve godine nakon rata su bile jako ugodne i lijepe, mi smo bili mladi, ambiciozni, gledali smo u svoju budućnost, stvarno smo učili, radili, trudili se da nam bude svima bolje, iako smo zapravo živjeli jadno i bijedno, ali to nas uopće nije smetalo. Bili smo u nekakvoj menzi, ja se sjećam, ja sam vegetarijanac, i onda su se svi gurali tko će sjediti kraj mene, za onaj komad mesa. Ali on mi je za to morao dat prilog, to smo se... Od kad ste vegetarijanac? Sad je 69 godina. Otkad sam imala 18 godina, 19, onda sam postala vegetarijanac. Kako to? Jer mi je muž bio vegetarijanac. On je bio puno stariji, onda mi se nije dalo isprva kuhat posebno, šta ću ja njemu posebno, sebi posebno, i onda sam se i ja odrekla mesa, i poslije sam ušla u bit svega toga, čitala i tako i to, sad su iz etičkih razloga, nikakvih zdravstvenih. Hvala bogu, ništa mi nije škodilo, evo vidite. I tako sam ostala vegetarijanac. Kako? I sad mi unuci postaju opet vegetarijanci. Vidim već ih je dvoje čvrsto. Eto tako. A kako... Sjećam se na prvomajskim zabavama, bila je uvijek... Ovaj, se išlo vani, kad sam student bila, ja sam svirala harmoniku, i onda sam uvijek morala na čelu cijele te parade svirati rodoljubne pjesme i marširati kroz Zagreb. Jako zgodno. Tako je to bilo. Kako ste gledali na Jugoslaviju na početku? Jako lijepo. Nisam uopće razmišljala o ničemu. Glavno, uopće nismo razmišljali o tome, ništa nam nije falilo, svi smo bili sirotinja. Nije bilo razlike, nikakve. Nitko nije ništa imao, bili smo sa najmanjim jako zadovoljni, i samo razmišljali da si napravimo jedan bolji život, nego što smo prošli kroz sve ovo. Je li se to promijenilo s vremenom? Molim? Je li se to promijenilo s vremenom? Pa... Počelo je, mijenjalo se, da, ali ne znam, ja to nisam osjetila. Ja znam da smo pristojno, skromno živjeli, da sam djecu školovala bez problema, jedan je studirao u Zagrebu, drugi je studirao u Splitu. Ja sam imala lijepo radno mjesto, bila sam apotekar u zadarskoj bolnici, lijepo društvo, lijepo smo se zabavljali, nije bilo televizije još pa smo imali društvo, ludovali, ko šta mladi ljudi već rade. Jeste li razmišljali o ratu, kasnije? Ne, ne. Kad je počelo to, e onda sam se zabrinula. A moj sin je radio kod IBM-a, znate jedna velika kompanija, u Splitu, i onda su ga poslali u Beč, tamo je bila centrala za istočnu Europu, i njega su postavili kao predstavnika za istočnu Europu sa sjedištem u Beču. Onda je on putovao uvijek, Češka, Madžarska, Rumunjska i tako dalje, i kad je počeo rat, ja sam već bila udovica, moj je muž umro prije 24 godine, onda me zvao da dođem k njima gore, šta ću sama, jer Zadar je bio jako, u gadnoj situaciji, linija fronte je bila na ulazu u grad. Maslenički most je bio, gdje je to sve išlo... To se išlo na Pag, pa sa Paga sa trajektom u Karlobag, tako se putovalo. Onda do Rijeke i tako se moglo ići gore za Zagreb. Tako da sam ja veliki dio rata prošla zapravo u Beču, i ništa, svake godine 2 - 3 puta dolazila u Zadar, ali, uglavnom sam bila u Beču, tamo sam imala i dva unuka koji su još mali bili. Ja bi se samo malo vratila na ovo razdoblje pred rat, recimo osamdesete godine, rekli ste da ste živjeli u Zadru, jeste li tada primjećivali neke, već tada, nacionalne razlike? Ne. Ništa, ništa. Kada ste prvi put? Moj šef je bio iz Bosne, Srbin, nitko to uopće, u ono doba, nije pravio pitanje, svi smo tako lijepo, dobro živili. Dok nije počela onda '88., '89., kada je ta balvan revolucija, onda smo vidili da stvar postaje ozbiljna. Kada ste prvi puta pomislili da bi ponovno moglo doć do rata? Pa onda. Sjećate se nekog događaja specifičnog možda? Je. Jako specifičnog. U Zadru, kao svugdje, šta ja znam, na placu je bilo tih štandova koji su, jer gledaj, okolina Zadra je imala jako puno srpskog stanovništva, koji su radili, držali te male trgovine. I jedne noći, ima jedno selo Bibinje kraj Zadra, oni su uvijek bili vrlo rabijatni, bože mi prosti da me čuju sad bi me ubili, onako su bili, glasni, i oni su jedne noći napravili pohod na Zadar, to je kao ona Kristalna noć bila, i porazbijali sve izloge srpske, zapalili ove štandove. I to je bio početak. Onda smo znali o čemu se radi. Kako ste se osjećali u tom trenutku? Jako loše. Znaš da će doći, a već smo jedan preživjeli, dakle trebalo je to sve ponovo. Kako ste si tumačili te događaje, jeste li imali neko svoje objašnjenje u glavi zašto je došlo do toga? Pa, slušajte, jesam zapravo. Osjećala sam da se, kako da vam to ja rastumačim? Ne bih znala svoje osjećaje tumačit, ali sam vidila da stvar ide lošim putem i da to ne može proći bez rata. Jer to je onda propaganda počela jedna, i propaganda druga, jedna propaganda strašno može puno toga napravit. Nahuškati jednu masu je vrlo jednostavno. Rekli ste da ste boravili u Beču. Kako su ljudi tamo gledali na sukobe ovdje? Pa nisu se puno bavili s time. Dapače, oni su jako tolerantni bili, ja se sjećam, došla je masa izbjeglica iz Bosne, i oni su njima 2 kuće uredili kao male apartmane, imali su sobu, kuhinju. A pošto sam ja dobro govorila njemački a oni nisu, svi su, to je njima bilo prijelazno razdoblje i od tamo su organizirali onda pute ili za Australiju ili za Ameriku ili za Kaliforniju, oni su svi davali neke kvote koliko će ih primiti. Onda sam ja išla svaki dan kod njih im pomoć, jer je trebalo ispunjavat kojekakve papire, znate. Da im pomognem. I bile su akcije, ja se sjećam tamo, bila je u Beču jedna hrvatska crkva, tamo smo svi nosili stvari za Caritas, tako da se pomogne ljudima. Zapravo su se jako korektno ponašali. Je li netko od vaše bliže obitelji bio direktno ugrožen ratom? Pa cijela obitelj. Ah, ovim sadašnjim? Da, u devedesetima? Ne. Tu mi je u Zagrebu bio drugi sin, snaha i dva unuka, oni su normalno radili dalje. A jeste li možda osobno bili svjedokom nekakvog kršenja ljudskih prava, ili? Sada u ovom ratu? Ne, jer uglavnom nisam bila tu. Da. A moj sin isto nije to osjećao. Što su po vašem mišljenju bili neki uzroci ovog rata u devedesetima? Čujte, ja nisam političar ali, ja sam o tom čitala isto ko što i vi, prema tome, ne znam, ne bi znala ništa drugo reći nego što ste i vi čitali i znali. Jesu li se vaši pogledi na taj rat možda promijenili, s obzirom kako ste to doživljavali prije rata, i kako danas gledate na taj sukob? Da vam iskreno kažem, taj sukob je bio jako potenciran događajima iz '41. kada su Srbi u Hrvatskoj bili stvarno jako ugroženi, naravno. Kažem vam kako sam gledala na to. I naravno sad kad je izbio rat, ja imam taj osjećaj, da su, ja znam ovdje recimo situaciju u okolini Zadra, čiji su ljudi itekako stradali '41., da su se bojali, i nastojali se odbraniti ili na kraju pobjeći. I to je sve bilo potencirano onim Miloševićevim huškanjem i govorom... i tako. S obzirom na vaše iskustvo iz Drugog svjetskog rata, jeste li možda povlačili neke paralele? Iz jednog rata prema drugom? Pa rat je rat, znate, tu nema milosti, ljudi se promijene u ratu da čovjek ne bi vjerovao. Ljudi koji su bili vrlo pitomi, dobri susjedi, kad je izbio rat, to je bilo za ne vjerovati kako su se u sekundi promijenili, ne. Možete li nam ispričat neki primjer? Primjer. Da. Imala sam prijatelje, Srbe neke u Zadru, kojih su se najedanput prvi susjedi odrekli. Znam dva slučaja, jedna je išla na kupanje, i kad se vratila sa plaže, stan, ona je bila Srpkinja, stan joj je bio, promijenjena brava, i više nije mogla nikad se vratit u svoj stan. Jedna moja prijateljica u Zagrebu je umrla, i kad joj je familija išla na sprovod, ona nije bila Srpkinja, ona je bila Židovka, ali udata za pravoslavca, i kad se familija vratila sa sprovoda, sa Mirogoja, isto brava promijenjena, i više nikad nisu mogli ući u stan. To je bilo tako. Jeste li vi osobno u Drugom svjetskom ratu na svojoj koži iskusili takav nekakav primjer, da je netko od vaših susjeda ili bliskih prijatelja prije rata postao vaš neprijatelj? Jesam. I to nakon rata, kad sam se vratila prvi puta u Zagreb, čim je rat, to je u maju '43. je prestao rat, a ja naivna, ovako mlada, imala sam krasnih prijateljica iz razreda, jedva čekala da ih vidim. I dođem tamo, oni okrenu leđa i odu. To je bilo 3 - 4 ovakvih slučajeva. To ja u onom prvom momentu nisam ni shvatila jer kad je čovjek mlad ne misli, danas mi je to sve naravno potpuno jasno. Jer njima je netko s druge strane stradao, prema tome... Masa ljudi je gledala na nas ne kao borce antifašiste, nego kao neke komunističke zvijeri, iako ja nikada nisam bila član partije. De facto ja sam išla glavu svoju spašavati jer to je jedini način bio gdje sam mogla '43. spasiti glavu, jer svugdje su bili Nijemci. I tako, svašta sam doživljavala poslije. Jeste li možda doživjeli neki primjer solidarnosti, da vam je netko od koga niste očekivali pomoć pomogao? Nevjerovatnu solidarnost sam jedanput doživjela, i to prvi put kad sam ono bila u Varaždinu. Bila sam 3 - 4 dana i to se pročulo, Varaždin je mali, i treći dan dođe jedan gospodin kod mene, njegova i naša familija nisu bili prijatelji, šta ja znam, on je bio naš urar, recimo. I on mene potraži, stanovala sam kod jedne prijateljice, i kaže, ja sve čekam kad ćete vi doć kod mene. Meni nije bilo jasno zašto bi ja došla kod njega se pozdravit kad mi nismo, šta, ja sam svoju uru nosila tamo na popravak, to je jedini problem i kaže mislio sam da vi ne znate, ja kažem šta, pa vaša mama je ostavila jednu kutiju kod mene prije rata, ja je nikad nisam otvorio, i rekla ako se slučajno netko vrati. A ja to pojma nisam imala, on je to mogao isto tako lijepo zatajit, i u toj kutiji je bio nakit moje mame. To je bila ovako jedna kutija, i lijepih stvari je bilo unutra, i onda je, unutra je bio spisak, i onda je on pogledao prvi puta u taj spisak, "to je to, to je to" i to je vidite, poštenje. Tako je to bilo. Uvijek se nađe dobrih ljudi i loših ljudi. To je zakon prirode. I onda sam proživjela, radila sam, onda mi je muž umro, onda sam se na to navikla i počela u penziji radit ono što sam zapravo cijeli život htjela, nikad nisam imala vremena, bavit se muzikom, bavit se slikarstvom, i u tome sam pronašla sebe. I tu u domu nastojim držati jedan duh dobre volje, ja ih zabavljam koliko mogu, dobra sam sa svima, organizirala sam sad tu muzičku slušaonicu, već petu godinu, svakog ponedjeljka imamo program, to je, i svaki puta održim predavanje o kompozitoru, sad je dvijesto-godišnjica rođenja Franza Liszta, to smo imali prošli ponedjeljak, onda ja njima održim predavanje o Lisztu i tumačim šta će slušat. Jer moje mišljenje je da svako muzičko djelo ima svoj sadržaj, kao i jedna knjiga i ako znaš taj sadržaj to ćeš sasvim drugačije slušati. Onda opet dajem pjesme naše mladosti, recimo, što ljudi uživaju, pa onda popularne, tako da je po svačijem ukusu, i uglavnom, tu ih se tako nagura da ih bude po 25, još moramo stolice unositi i tako, i to se jako čeka. Onda, zabavljam ljude svakih, sad je godina ili dvije po tri izložbe pravim, ovako razne štosove bolničke, na primjer to kako se može štedit na prostoru, vidite da se naprave ovi kreveti na kat, sad vidite kako se muči penjati se. Onda imamo najstarijega, jedan gospodin ima 94 godine, koji se sad oženio, ali mu žena nije tu, ona ga je nagovarala da bi njegova penzija kad on umre, i on je učinio de facto dobro djelo. I on zaspi uvijek vani na klupi, kako je star, onda sam njega nacrtala kako sanja vidite mladu svoju ženu koja je naravno puna mlađa ali nije baš ovako zgodna, onda imamo jednu mačku koja mu uvijek čini društvo. Onda imamo dolje u podrumu fizioterapiju, gimnastiku, fantastične stvari, imamo sve aparate, i jednu Renatu koja to fantastično vodi, i onda sam napisala da idemo svaki dan vježbat kod Renate, i da ćemo na godinu nastupit kao mažoretkinje, eto tu imamo majice, onda onako, kako se kaže, glavu gore, prsa van, trbuh unutra, dve točkice na stranu, i tako. Onda to je, recimo, kao domska služba spašavanja, nije gorska služba nego domska, tu je cijela ekipa, naš sanitet vrijedi ovdje, eto to je najbolje... Tako uređeno, da je to. I onda, netko se razboli i dobije groznicu, onda vidite tu se trese krevet s njim, onda pišem da izvlače iz trusnog područja i na kraju, kad to se izliječi proglašuju pobjednika, onda vidite pobjednika to su, piše: "krepane bakterije", koje su krepale, 600 puta povećane, i takve štoseve. Ima toga puno. A ako hoćete kakvu fotografiju, imam jednu iz partizana, a tu je ta, evo, to je baš bilo u Pakracu, gdje sam bila skupa sa mužem. Evo ako hoćete vidjeti. Možeš zumirat odatle? Gotovo? Eto tako. Nekoliko fotografija koje sam dobila od familije, kojima su to moji roditelji slali, tako da imam. Jako zgodna sličica, Evo gdje sam ja, kao dvogodišnja curica, vidite. Tako, to ću ja tebe odmah prepoznati. Da sam to ja. I onda bi me odmah prepoznali. Ja i moj brat. Koliko ste... Je li bi moglo ovako prema dole samo, e tako. Koliko ste stari na toj slici? Piše otraga, sad ću vidjet. 4 - 5... Vaš brat je bio mlađi ili stariji od vas? Stariji je bio 2 godine, isto je bio student farmacije. Završio je drugu godinu. Gotovo? Gotovo. Eto, to su jedine slike koje imam iz prošlog života, ali ću vam reći da sam ja nastojala i uspjela vremenom, kako da vam kažem, to sve šta je bilo teško u mom životu, zacementirati. To je bio jedan život, a ovo je život broj dva. Tu nema mostova, tu nema veze. Jer sam došla do zaključka da je to jedini mogući način da nastaviš jedan normalan život. I uspjela sam u tome. I u vrlo rijetkim prilikama izvlačim, iz ovoga sarkofaga, tu prošlost. Jer to je, ne bi, čovjek ne bi mogao normalno živjet kad bi ga to stalno mučilo. Netko to uspije, netko to ne uspije, ja sam hvala bogu uspjela i, tako da uvijek kažem, ovaj život nema nikakve veze s onime, to je sad moj život broj dva, ono je bio život jedan. Prvi život trajao 19 godine, ovaj sad hvala bogu, ne znam više, teško mi je računat matematiku, sad imam, u 89. sam, manje 19 je 70, je li, 70 godina traje moj život broj dva. I živim u tom domu vrlo zadovoljna, jer ako hoćete biti zadovoljni, možete stvarno. Pruža nam se maksimum što mi sami u tim godinama ne bi mogli. I došla sam svjesno u dom, jer sam ostala bez prvih susjeda, s kojima sam živjela ko familija, bez najbolje prijateljice, sama. I onda sam rekla, došlo je vrijeme, ja imam slomljena oba kuka, operirana, sad već hodam ali dugo nisam mogla pošteno hodati i nabavljati, to je nemoguće bilo, i došla sam u dom i sama sebi govorila, naći ćeš ljude, sigurno nisu još svi, bože mi prosti, dementni, s kojim ćeš se moći družiti, i imam divne prijatelje, nama je tu tako lijepo navečer, se kartamo, imamo kasicu prasicu pa tko izgubi, točno se zna, onda s tim novcem idemo u kino, u kazalište, na koncerte. Ne zapuštamo se. Ima li još nešto što još priželjkujete, čemu se nadate? Što? Ima li još nešto čemu se nadate, nešto što priželjkujete? Zdravlje! To je jedino važno, ništa drugo. Samo to. I ako treba umrijeti, neka umrem na najljepši način. Tu je bila moja šogorica, to su ljubimci bogova, ona je navečer legla i ujutro je bila mrtva. To je jako lijepo. Što bi po vama trebalo napraviti ili promijeniti da više ne bude rata na ovim prostorima? Na ovim prostorima? Ja ne znam. Općenito da ne bude rata u svijetu to je nemoguće. Da nije došlo, sad već koliko godina nema svjetskog rata, od '41., to je puno godina, to je najveći period, zapravo, u Europi, gdje nije bilo rata. A to je po mom mišljenju izum atomske bombe. I vjerujem da nema atomskih bombi da bi već davno kugla zemaljska planula. A to je ipak nešto što ne možeš samo na neprijatelja ograničiti nego što, čega se ljudi, teško će odlučit jer to je ujedno i za onoga koji to baci smrt. A sad šta će bit dalje, slušajte, život se mijenja, kugla zemaljska se mijenja, ljudi se mijenjaju i adaptiraju na kraju krajeva. Iskreno rečeno, imam četiri unuka, veliki su već, ali praunuka nemam. I ne žalim radi toga jer ne vidim uopće na kugli zemaljskoj neku naročitu perspektivu za budućnost, moje je mišljenje da je kugla zemaljska prošla svoju točku, vrhunac, i da sad ko zna koliko je planeta ovako bilo i za milion godina, ko zna šta će bit. Ima li još neka priča možda koju biste nam željeli ispričat a da vas nisam pitala? Čekajte. Spominjala nam je Tanja nešto vezano za kako je vaš muž spašen? Je, to je jako interesantno. Mi još onda nismo bili oženjeni, ali to je ljubav počela tek. I, ja sam ono par mjeseci između, dok nisu Nijemci došli, odnosno kad su Nijemci došli '41. i kad su, prije nego su nas pokupili ja sam išla u Zagreb, jer je ta, komesarica nikom nije dala prići, bez novaca smo ostali i tako, i onda smo se upoznali. I onda su prve mlade dečke, to je bilo odmah, '41. u 6. mjesecu, pokupili i odveli u Velesajam. I onda je došao jedan čovjek, i tu je bio jedan stol, i tu je bio, to mi je on pričao poslije, i onda je ovaj prvi prozivao neka se jave svi doktori. Jer su ih slali u Bosnu, to je bila velika akcija liječenje sifilisa, i onda tu je bilo mladih liječnika i oni su i došli i onda, kako se zovete, tako i tako, ne, onda je prišao on stolu i taj mu je rekao ići ćete tu i tu, dakle ti su se ljudi spasili. A moj je muž isto imao doktorat, ali ne iz medicine, nego iz filozofije. I poslije se on sjeti, kaže bože koji sam ja idiot, pa ja imam, ja sam isto doktor. A onda su došli jedan, i kad su to prozvali, onda su prozvali neka izađu svi koji su u miješanom braku, jer nisu ostavljali u životu. I onda, pa misli, idem se ja tu javit, kaže, ja sam doktor Đuro Akerman, pa gdje ste bili kad smo prozvali, ali tko ste vi, doktor Đuro Akerman. I on ga je imao zapisanog, e, i onda je došao na ovaj stol, i sad je ovaj pitao kako se zove vaša žena, jer to su trebali bit miješani brakovi, a on kaže pa ja nisam oženjen, pa šta ste onda došli, počeli vikati, marš, ovo, ono. Ali tu je već bio zapisan, on je rekao tu, ja kad su prozivali doktore ja sam slučajno, ne znam, nisam čuo pa sam se sad javio, ali je tamo bio zapisan. I nakon 2 sata jedan dođe i čita ovaj spisak, i kao zadnji je bio on na tom spisku, i tako je izašao. Dakle sve je sudbina. Njemu je sudbinu odredila da ostane živ, meni je sudbina odredila to što me je onaj mladi zgrabio i prebacio u bolnicu, dakle vidite. Ne možete vi svojom sudbinom, šta vam je suđeno, nitko ne zna šta mu je. To su slučaji, valjda je trebalo da nas dvoje ostanemo za sjeme. Tako, bilo je svašta. Ali eto vidite mene u 89., zadovoljna, lijepo mi je bilo u životu, ne mogu se požaliti. Želite li za kraj još nešto dodati ili možda nas nešto pitati? Ne bih. To je ono osnovno bilo, sad, tko će o detaljima pričat. Ovaj početak šta sam vam pričala, to su nažalost doživjeli 90 posto Židova europskih, nisam ja tu nikakav izuzetak, izuzetak je to što sam slučajem sudbine uspjela ostat živa. Ja ne znam od te grupe... Dvoje još preživjelo. Hvala vam, na vremenu i na vašoj priči. Hvala vama. Tako, bilo je dosta toga za pričat. Hvala lijepo.